Pero jače od kerozina

Pero jače od kerozina

Niccolo Ammaniti, Ja se ne bojim, prev. Morana Čale, AGM, Zagreb, 2003.

Postoje zaista neobični pisci koji su i društvenjaci i samotnjaci, koji znaju udvarati medijima, ali se i poput književnih pustinjaka zatočiti u umjetničkom svijetu. Jedan je od njih svakako i suvremeni, vrlo popularan talijanski pisac Niccolo Ammaniti, čiji je upravo prevedeni roman Ja se ne bojim na vrhu talijanskih lista bestselera od 2001, iako to djelo, začudo, baš i nema neku bestselerovsku, trivijalnu dušu. Tko nije čitao Ammanitija, ali je mnogo čitao o njemu, prije bi zamislio destruktivni psihoportet vjetrogonje koji će zamiješati horor, kanibalizam, SF filmove i slično, sve one sastojke koji su u žestokim književnim poslasticama Mladih ljudoždera. Iako se Ammaniti vrlo afirmirao u tom talijanskom književnom naraštaju devedesetih, koji, kako se to obično kaže, tematizira žargon, nasilje, film, TV, strip, na inat okoštalim obrascima u književnosti, on, čini se, time nije probio, odnosno razvalio svoju pravu duhovnu membranu. I u tom pokretu pripada cjenjenjijim piscima, poput Maura Covacicha, Alda Novea i ostalih, koji zavijaju loše fenomene u dobro psihološko ruho. Romanom Ja se ne bojim kao da se potpuno pozdravio s aktualnom zbiljom i otišao na svoje književno ladanje, odbacujući sve ruksake sa suvremenom robom i raspaljujući ni za što vezanu maštu.

Pisac dvostruke pojavnosti

Ammaniti, reklo bi se, ima dva lika. Jedan je temperamentan, prilagodljiv pisac koji rado režira pomaknute internetske filmove za američke produkcijske kuće, koji je sudjelovao u stvaranju kanibalske etikete talijanskih buntovnih pisaca, a koji su se deklarirali na sceni antologijom priča Ljudožderska mladež, u izdanju uglednoga nakladnika Einaudija. Uspjeh mu je donijela knjiga priča Fango (1996), u kojoj ima i crnjaka i komedije, a medijsku slavu roman Ja se ne bojim, koji je preveden već na dvadesetak jezka i koji je nadahnuo i redatelja Gabrielea Salvatoresa za film, prikazan i na berlinskom festivalu ove godine.

Drugi, skrovitiji Ammaniti, jest onaj koji voli mnogo više poetsku prozu nego nepoetičnu stvarnost. Taj uživa u polaganijem ritmu življenja, opisuje male velike stvari koje se događaju u talijanskim selima, u kojima se neki nepoznati svjetovi rastvaraju u očima djece i u kojima je spiritus movens fantazija, a ne virtualna stvarnost. Umjesto lika mafijaša koji ubija nevine bake, on više voli lik nevina djeteta, umjesto asfaltnoga ludila, njeguje radije krajobraznu idilu na jugu Italije, umjesto akcije mladih ljudoždera, više voli profinjenu karakterizaciju, umjesto ubrzavanja, uživa, dapače, u usporavanju radnje. To je, iza fasade trendova, pravo Ammanitijevo lice. Na listu uspješnica izišao je kao pobjednik upravo s tim licem, iako nas milijuni trendova diljem svijeta uče da treba izići iz rajske duhovne ljušture u pakao tržišta i medija, kako knjiga ne bi vegetirala nego živjela. Koješta! Knjiga Ja se ne bojim, koja dječjim svijetom provocira odrasle, u stilu knjiga Britanca Michaela Frayna, nije napustila svoju duhovnu ljušturu, ne ovisi uopće o sada i ovdje i eto je, ni krive ni dužne, na listi svjetskih bestselera. Pisac, očito, može osvojiti publiku i nekim izoliranim umjetničkim svijetom, makar ga oblikovao i gusjim perom na vr’ brda, gdje se niš’ ne mrda.

Sugestivni opisi

Priča romana Ja se ne bojim zapravo je oskudna — dječja družina u malom mjestu Acqua Traverse živi svoj dječji život, dok jednoga dana glavni lik, dječak Michele, ne otkrije zatočeno dijete, mršavo i izmučeno u napuštenoj kući. Michele, kao u mnogim suvremenim dječjim kriminalističkim romanima, zadojen likovima poput Texa Willera, preuzima ulogu maloga detektiva. Od početka sumnja na svoga oca i likove koji se skupljaju u njegovoj kući, da bi se na kraju i uvjerio u to da su njegovi bližnji otimači i ucjenjivači i da zlo ne vreba samo u bajkama, nego i postoji odmah uz njega. Sumnja i ostvarenje sumnje sve je što čini ovu radnju, koja nema dramatičnih preokreta (iako bi ih moglo biti više, jer se roman približava dijelom žanru krimića), no tu siromašnu fabulu Ammaniti je toliko obogatio lijepim karakterizacijama, psihološkim produbljivanjem i sugestivnim opisima, da mu ni nestrpljivi čitatelj ne može odveć zamjeriti što ga na kraju nije ničim iznenadio.

Dakako, ova proza ni po čemu nije žanrovska, nego suptilna, poetska, pa je u njoj itekako važno kako se piše, a ne samo o čemu se piše, odnosno, važno je kako se ukrašava i oblikuje kolač, a ne samo kako se brzo kuša. Iako nam na kraju skoči malčice adrenalina jer, nakon tolika niza lijepih misaonih i emotivnih prečica koje nas vode do cilja, još ne dobivamo rasplet, Ammaniti ipak u najvećem dijelu romana uspijeva zanijeti čitatelja, uljuljkujući ga u bajkovit svijet zanesena djeteta, ali i zadržavajući ga potpuno budnim. Roman objedinjuje i zanos i napetost, i bajku (dječak proživljava strah miješajući ga s fantazijama) i okrutnu zbilju koja se odvija poput krimića. A, najopćenitije gledano, objedinjuje duh ozbiljne literarne proze i dječjega štiva, i onoga kestnerovskoga, u kojem se djeca snalaze sama u svijetu odraslih, i onoga bajkovitog, u kojem je dijete uplašena lutka u šumi čudnovatih znakova i oblika.

Sporije i zagonetnije

Svi su ti svjetovi ukomponirani u ovu ganutljivu (a nipošto patetičnu) priču, u kojoj se odraslima govori jezikom djece. Umjesto izravna kontakta s grubošću svijeta, što danas rade mnogi pisci, Ammaniti se, možda i za inat, odlučio na zaobilazni, književni put, na kojem govori sporije, zagonetnije, ali kaže mnogo više. Zlo je strašnije kada ga otkrije nevino i nepripremljeno dijete nego kada ga gleda onaj koji ga i čini, što je čest slučaj u današnjoj prozi, bogatoj gomilom negativnih likova koji se međusobno istrebljuju, stvarajući od zla terminatorski cirkus.

Ammaniti vraća u književnost crno-bijelu karakterizaciju, sudaranje dobra i zla, ne dajući ničem ekstremna krila i zadržavajući u književnosti jednu normalnu psihološku vagu. To je onaj moralistički aspekt, a što se umjetničkoga svijeta tiče, taj je pisac dostojanstven i ne želi se odreći literarnog putovanja, jer je u modi kerozin koji tjera priču k’o raketu. On pušta pero da ga ponese, držeći i kontrolu nad njim, pa tako dobivamo bogatu, psihološki nijansiranu priču koja ipak nije pobjegla u eter. Sreća je za književnost da knjiga Ja se ne bojim i njoj slične osvajaju vrhove, dokazujući tako da je umjetnost svijet za sebe i da nije nužno ovisna o svakodnevnoj zbilji. Ammanitijevu priču može čitati čovjek u velegradskom neboderu, ali i neki isposnik kojeg uopće ne zanima računalno doba. Na koncu konca, Ammaniti voli mala sela i djetinjstva, voli maštovite pisce poput Wildea i Poea, a publika voli njegove knjige. Nije li to stvar posve zasebna, neovisna o aktualnostima koje vole, poput moljaca, nagrizati sve?

Lada Žigo