Papirnata arhitektura

Papirnata arhitektura

Banove realizacije, bez obzira bila riječ o papirnatim ili konvencionalnim zdanjima, svjedoče o autorovu kreativnom i autentičnom pristupu

U Zagrebu je već po tradiciji, posljednjega vikenda u listopadu, održan međunarodni arhitektonski simpozij Dani Orisa. Kao i prošle jeseni, kada je najsnažniji dojam ostavio arhitekt Kengo Kuma, i ove je godine glavna zvijezda među nazočnim uglednicima svjetske arhitektonske scene bio jedan japanski arhitekt — Shigeru Ban. Čak i da se najavljena i željno očekivana Zaha Hadid osobno ukazala u Zagrebu, umjesto što je poslala u zamjenu najbližega suradnika Patrika Schumachera, sumnjam da bi uspjela nadmašiti majstora papirnate arhitekture, koji je zahtjevnu zagrebačku publiku osvojio podjednako osobnošću kao i autentičnošću arhitektonskih rješenja.

Dizajn papirnate konstrukcije

Oduševljenje japanskim arhitektom lokalne, pretežno mlađe, publike, koja je toga nedjeljnog prijepodneva do vrha napunila veliku dvoranu Ekonomskog fakulteta, nije me iznenadilo. Banovu originalnu arhitekturu imao sam prilike doživjeti in situ, a njega osobno upoznati u njegovu atelijeru još sredinom devedesetih, kada sam zajedno s partnerom Krešimirom Roginom dvije godine za redom posjetio Tokio u povodu naših opetovanih uspjeha na natječajima Shinkenchiku arhitektonske revije »JA«. U množini neomodernističkih inačica nadolazeće generacije japanskih arhitekata odmah nas je privukla svježina Banovih ostvarenja što svjedoče da za pravu arhitekturu nisu presudni veličina projekta ili količina novca utrošena za njegovu realizaciju, nego inventivnost i snaga arhitektonske imaginacije.

Tada još relativno nepoznat izvan granica domovine, Ban je već iza sebe imao niz oprostorenih struktura od papirnatih tuba po kojima će uskoro postati planetarno slavan. Potencijale novoga materijala, koji je sâm otkrio i prvi put primijenio kao jeftin i ekološki senzitivan nadomjestak za drvo prilikom postave izložbe o Alvaru Aaltu 1988, iskušavao je i razvijao na brojnim uglavnom temporalnim građevinama, poput jednostavnih, ekonomičnih i brzoizgradivih nastambi za postradale od potresa u Kobeu (1995) ili pak katoličke crkve, podignute istom prigodom u samo pet tjedana dobrovoljnim radom autora i vjerničke zajednice. Za zdanje kojim je demonstrirao tehnološku inventivnost u dizajnu papirnate konstrukcije i izniman senzibilitet za sakralno, autor je nagrađen jedinstvenim priznanjem: crkva, prvobitno zamišljena kao privremeno, pretvorena je u trajno rješenje na zahtjev vjernika, koji su se u tolikoj mjeri saživjeli i identificirali s njom da su je odlučili zadržati kao trajnu strukturu.

Oprostoreni eseji

Najveću do sada sagrađenu papirnatu građevinu — Japanski paviljon za Expo 2000. u Hannoveru, Ban je realizirao u suradnji s njemačkim inženjerom Ottom Freiem, autorom minhenskog olimpijskog stadiona. Elegantnom čipkastom konstrukcijom triju spojenih kupola što oblikuju veličanstvenu prozračnu prostornost nakon izložbe u cijelosti reciklirana paviljona autori su maestralno odgovorili željama organizatora za stapanjem čovjeka, prirode i napredne tehnologije.

Osim što gradi originalnu papirnatu arhitekturu, Ban je istodobno realizirao i niz, za sebe, običnih zgrada od konvencionalnog materijala — betona, stakla, drveta, metala, u kojima demistificira ortodoksnost modernističkih kanona i pomodne arhitektonske fetiše. Svaka je od njegovih konvencionalnih građevina oprostoreni esej o određenoj arhitektonskoj temi. Tako se u Kući od pokućstva (1995) za nosivu konstrukciju i podjelu prostora koristi industrijski proizvedenim elementima ugradbenog mobilijara; u Kući bez zidova (1997) lucidnim rješenjem spoja podne i stropne ploče vertikalnu konstrukciju svodi na tri tanašna stupa promjera svega 55 milimetara; u višestambenoj zgradi nazvanoj Stanovanje u šumi (1998) zahvaljujući inventivnom trokutastom konstruktivnom gridu vješto implantira građevinu unutar postojeće šume bez rušenja i jednoga stabla; a u kući nazvanoj Soba s pogledom arhitekturu podređuje fantastičnoj vizuri na ocean što se prostire na horizontu.

Oblikovanje prostora

Banove realizacije, bez obzira bila riječ o papirnatim ili konvencionalnim zdanjima, svjedoče o autorovu kreativnom i autentičnom pristupu koji svakoj zadaći prilazi s jednakom istraživačkom znatiželjom, tražeći najlogičnije pragmatično rješenje problema, istodobno vizualno atraktivno i duboko humano, koje će u potpunosti pogoditi potrebe korisnika i izraziti specifičnosti konkretne arhitektonske zadaće. Stoga je svaki njegov projekt jedinstven i neponovljiv. Čak i kada se koristi papirnatim tubama, koje je sam otkrio i prvi primijenio kao konstruktivne elemente, Ban izbjegava serije i ponavljanja, standardizaciju i tipizaciju, svjestan posebnosti svake zadaće. Tako će svoje rješenje papirnate kuće-zaklona, izvorno projektirano za žrtve potresa u Kobeu, pri ponovnoj primjeni u nekom drugom pogođenom području širom globusa — Ruandi, Turskoj ili Indiji, prilagoditi zadanostima lokacije pa čak i lokalnim kulturnim vrijednostima, zbog čega je na primjer temelje od plastičnih sanduka za pivo iz izvornog rješenja, koji su u slučaju Indije trebali biti oni od Coca-Cole, odbacio zbog, za lokalne prilike, negativnih globalizacijskih konotacija.

U svom kreativnom postupku japanski je arhitekt ponajprije zaokupljen oblikovanjem prostora kao okvira ljudske egzistencije, dok su dizajn pročelja i govor formi za njega od sekundarna značenja i proizilaze iz kakvoće prostornoga rješenja. Iako ne poriče važnost estetike, za Bana je primarna etička komponenta arhitekture koja mora odgovoriti kako potrebama pojedinca tako i šire zajednice, svjesna svoga društvenog značenja i odgovornosti. Danas kada smo svjedoci raširena zastranjivanja u pomodni formalizam, Banovo poimanje arhitekture kao pozornice na kojoj se odvijaju specifične i jedinstvene ljudske sudbine vraća nas iskonskim arhitektonskim vrijednostima i njezinoj dubokoj ukorijenjenosti u realnom životu.

Vinko Penezić