Vijenac 253

Kazalište

Cankarjev dom, Mini Teatar, Art Radionica Lazareti: Robert Walser, Schneewittchen after party, red. Ivica Buljan

Pakleni bajkoviti četverokut

Ni odrasloj publici nije lako pohvatati sve konce, ili barem onaj jedan koji bi je mogao spasiti iz labirinta prepisivanja poznatih motiva braće Grimm, psihoanalitičkog čitanja tih istih motiva i na kraju Buljanove režije

Cankarjev dom, Mini Teatar, Art Radionica Lazareti: Robert Walser, Schneewittchen after party, red. Ivica Buljan

Pakleni bajkoviti četverokut

Ni odrasloj publici nije lako pohvatati sve konce, ili barem onaj jedan koji bi je mogao spasiti iz labirinta prepisivanja poznatih motiva braće Grimm, psihoanalitičkog čitanja tih istih motiva i na kraju Buljanove režije

slika

Sudeći po fotografijama, čini se da se svaka izvedba ove predstave razlikuje od drugih — kao da sama drama proizvodi značenja, dok ih autorski tim opslužuje. Umjesto repertoarnog igranja u jednom prostoru, jednogodišnju povijest predstave Schneewittchen after party, koprodukcije Cankarjevog doma i Mini teatra iz Ljubljane te dubrovačke Art Radionice Lazareti, ona se daje u različitim prizorištima, gdje minimalna scenografska intervencija Tome Savića Gecana više ili manje dolazi do izražaja. Riječ je o iscrtavanju poda onako kako su određenom bojom za svaki sport premrežene sportske dvorane, dok umjesto košarke, rukometa ili malog nogometa u predstavi po tim linijama funkcioniraju prizori i njima dominantni likovi.

Zaboravljeno pa pronađeno

Schneewittchen Roberta Walsera u hrvatskom je prijevodu nedostupna, kao i gotovo cijeli opus ovog zaboravljenog pa ponovno pronađenog švicarskog autora prve polovice prošlog stoljeća. No, njemački je original u naslovu ostao iz praktičnih razloga — kako je Mini Teatar Roberta Waltla, ljubljanskog glumca i redatelja koji je i u Hrvatskoj poznatiji po predstavama za djecu nego suradnji s Buljanom u Piladu i Fedri, uglavnom dječje kazalište, moralo se barem na taj način ograditi od publike koja Walserove tekstualne akrobacije i Buljanov već prepoznatljivi rafalni epski monolog ne može pratiti. No, ni odrasloj publici nije lako pohvatati sve konce, ili barem onaj jedan koji bi je mogao spasiti iz labirinta prepisivanja poznatih motiva braće Grimm, psihoanalitičkog čitanja tih istih motiva i na kraju Buljanove režije.

Drugi do naslova, after party donekle trasira barem jednu od mogućih interpretacija, što ipak ne znači da se Walserov postupak, i Buljanovo režijsko nadopisivanje, može svesti na formulu Što se dogodilo nakon... Riječ je prije o vraćanju u kontekst originala, iako je s bajkama teško govoriti o originalu ili originalnosti a pogotovo je tako s ovom koja postoji u nekoliko različitih verzija, autorskih i tradicijskih. Prividno jasan geometrijski raspored likova u rasteru između Lovca, Princa, Kraljice i Snjeguljice, gdje su grupiranja po rodu, dobi i funkciji naizgled čisti, tijekom izvedbe gubi na snazi sve do potpunog poništenja.

Ljubav ili dominacija

U osnovi i jest i nije potraga za ljubavlju, kako već na površini bajke to biva, ali je u suštini dominacija, na koju ni nevina Snjeguljica nije imuna. Svaki od takvih fluidnih identiteta bježi iz svog okvira — Snjeguljica zapravo uopće ne želi Princa niti njegovu upitnu moć, bilo političku ili seksualnu, Kraljica je domina koja obje moći ima u gotovo neograničenim količinama, dok Lovac, iako početno virilni izvršitelj naredbi, od preuzetih silnica dolazi do shizofrenog sraza vlastitih zapletenih identiteta. Čvrsta točka strukture predstave tako je lik Kraljice, dok je na izvedbenoj razinu, unatoč poznatoj ekspresivnosti Ane Karić koja je emocije za ovu predstavu skupljala još od Anne Weiss, primat zadržala Veronika Drolc u naslovnoj ulozi. Kako Waltla domaća publika već poznaje, dok je Niko Goršič glumačka legenda uvijek spremna na sve vrste kazališnih eksperimenata, Veronika Drolc pravo je iznenađenje ovog gostovanja. Radi se o sigurnoj glumici koja pleše na rubu groteske, unatoč tragedijskoj impostaciji koju emanira u nultom položaju.

Pored priručnog, ali i glumački i glazbeno sjajnog orkestra (Andraž Polič, Blaž Celarec, Gregor Cvetko), predstavu obilježavaju i neobarokni a pohabani kostimi Ane Savić Gecan, koji joj dodaju ton dekadentne propuštenosti s jedne strane dok s druge prizivaju horror poetiku života poslije smrti, koja se uklapa u Walserovo viđenje bajke i u Buljanov naslovni dodatak after party.

Prije nego suvremeno čitanje klasika, Scneewittchen after party nije ni čista reinterpretacija jer ne nastavlja zadatosti originala nego upravo njih izvrće da bi poremetila sustav preko kojega se original čita i pamti. Sveukupno, neobična i vrlo zanimljiva predstava.

Igor Ružić

Vijenac 253

253 - 13. studenoga 2003. | Arhiva

Klikni za povratak