Otkrivanje tajnoga ključa

Otkrivanje tajnoga ključa

Zurovac se bacio u srž skladbi u potrazi za značenjem na koje upućuje naslov, hrabro im udahnuvši život (here and now) glasanjem, disanjem i zvukovima izvođača

Pod naslovom Privlačnost nasprotij, a u okviru Svjetskih dana glazbe, Balet ljubljanskog SNG-a izveo je baletnu večer od tri djela: Purgatorij (glazba: Hiroshi Nakamura, Japan) i Kiklos (glazba: Sungji Hong, Koreja) u koreografiji Staše Zurovca te Podobe/Likovi (glazba: Halina Ovčarenko, Ukrajina) u koreografiji nizozemskog autora Nilsa Christea. Premijera je bila 2. listopada 2003, a ja sam stigla do Ljubljane na posljednju izvedbu 24. listopada, nakon vijesti da je Kiklos dobio nagradu ocjenjivačkoga žirija.

Staša Zurovac potvrdio je svoj visoki koreografski status i opet napravio dobar posao: još korak dalje u autorskom rastu, a da pritom nije izgubio ni osobnost ni stil. Ono što ga je posve objektivno dovelo u novu situaciju jest činjenica da je dobio glazbu koju hoće, valja, mora koreografirati, a posve je suprotna njegovim omiljenim glazbenim predlošcima iz kojih pršti temperament, dinamika i etno ritmovi. Riječ je o novoj glazbi za treći milenij, koja nosi atmosferu, nepravilna trajanja, izmjenu tempa i mjere, i koju treba pripitomiti otkrivanjem tajnoga ključa. I dok se Nils Christea izgubio u izvanjskoj formi, slijedeći površinski efekt glazbe neoklasičnom dopadljivošću, Zurovac se bacio u srž skladbi u potrazi za značenjem na koje upućuje naslov, hrabro im udahnuvši život (here and now) glasanjem, disanjem i zvukovima izvođača. Tako je, kao koreograf, scenograf i oblikovatelj svjetla stvorio još dvije, kratke, ali vrlo dojmljive glazbenoscenske cjeline (u koje su se odlično uklopili i kostimi Slavice Radovič).

Friz grifona

Purgatorij (tema je, dakako, iz Danteove Božanske komedije) za mene osobno najsnažniji je dio večeri. Sedmorica muškaraca, mumija, Lazara dignutih iz groba, u polučučnju, skvrčenih ruku, izvijenih leđa i istegnutih glava nauznak napeto zuri u ono gore, neprirodno u poziciji dresirana psića koji moli. Odozdo ih osvjetljava crveno svjetlo, koje će se mijenjati s plavom koja pada odozgo, s rajskih visina. Na sceni je jedino sedam stolaca poredanih u nizu. Njihova tijela u simultanim ili sukcesivnim kretnjama bude bezbrojne asocijacije. Izmjenjuju se ispadi i posipanje pepelom, očaj i nada. Oni su friz grifona, bića koja se pokušavaju sakriti u sigurnost pozicije fetusa, ljudi koji sjede u čekaonici, podmuklo režeće zvijeri u kavezu, Sméagol kojeg razdire unutarnja borba. Oni su sve, samo ne strpljivi, a pred njima je cijela vječnost za čekanje...

Zurovac je sjajnu potporu našao i u plesačima. Capraroiu, Alexandru, Ermalai, Mohorko, Rus, Agavriloaei i Guštin iznimno izražajno i zajednički dišu, samozatajno pristajući na zajedništvo grupe, bez podjele na soliste i zbor.

Slično u strukturi i izvedbi, ali s drugim nabojem, pričom i asocijacijama sedam plesačica izvodi Kiklos (Mojca Kalar, Regina Križaj Babačić, Sanja Nešković Peršin, Nena Vrhovec Stevens, Tjaša Kmetec, Manca Krnel, Kristina Aleksova). One su u bijelim, laganim haljinama koje lijepo poput pjene lete i omataju tijelo u zamasima, raščupano našušurenih kosa (Zurovčev specijalitet), energičnih pokreta, zaigrane, promjenjiva raspoloženja, i pomalo nezadovoljne. Bude se u krugu u plavom svjetlu, poput malih, oživljenih otoka, postajući nestašne nimfe. I ovdje postoji situacija friza, ali ženskog, vilinskog. Brze izmjene i kombinacije simultanog i sukcesivnog pokreta i sekvence u kanonu čine ritam tijela koja pjevaju svoju pjesmu na glazbenoj potki Sungji Hong. Završno smirenje u ispunjenu krugu na podu s početka koreografije najavljuje novo buđenje, ciklus kao (ženski?) princip.

Nakon Zurovčevih koreografija Cristeove Podobe djelovale su blijedo i kao iz nekog starog, krivo puštena filma.

Orkestrom SNG Opera in Balet Ljubljana ovom prigodom ravnao je Igor Švara.

Maja Đ urinović