O mladenačkoj ironiji

Jedno osobno iskustvo vezano za filmove Elije Kazana

Pitanje je kako pisati o velikom, ali i kontroverznom američkom redatelju Eliji Kazanu više od mjesec dana nakon njegove smrti — 28. rujna — i brojnih prigodnih tekstova koji su detaljno analizirali njegove filmske domete, potvrđene nagradama na najvažnijim međunarodnim festivalim (Cannes, Berlin, Venecija), Zlatnim globusima i Oscarima, od kojih je onaj posljednji, počasni za životno djelo 1999, ponovo u prvi plan doveo njegov istup pred McCarthyjevom komisijom za antiameričku djelatnost, kada je kao pokajnik koji je istupio iz komunističke partije naveo imena svojih kolega koji su u jednom trenutku zajedno s njim bili komunisti, uništivši im tako karijere, jer to je bilo doba lova na vještice u kojem su te optužbe imale vrlo ozbiljne posljedice. No, i o suprotnostima između takva svjedočenja kojim se stavio u službu vladajućeg (vjerojatno najmanje demokratičnog u povijesti SAD-a) društvenog sustava i njegova filmskog opusa u kojem se većina protagonista sukobljava s društvenim normama ili njihovim devijacijama napisano je iznimno mnogo tekstova.

Pejzaž kao ravnopravni protagonist

Zbog toga mi se čini da je jedino moguće izabrati izrazito osoban pristup, zasnovan na tome da čovjeku koji se profesionalno bavi gledanjem filmova neki filmovi posebice ostaju u sjećanju (bez obzira da li su to i filmovi koje drži najboljima) po tome što su ga se dojmili ne samo u okviru njegova posla. U tom kontekstu bih — iako iznimno cijenim dobitnika osam Oscara Na dokovima New Yorka (On the Waterfront, 1954), a i Džentlmenski sporazum (Getleman’s Agrement, 1947), Uzbunu na ulicama (Panic in the Streets, 1950) i Tramvaj zvan čežnja (A Streetcar Named Desire, 1951) — izdvojio Istočno od raja (East of Eden, 1955) i Sjaj u travi (Splendor in the Grass, 1961).

Istočno od raja fascinirao me kao gimnazijalca izrazito filmofilskih sklonosti, ali daleko od pomisli da ću se pokretnim slikama i profesionalno baviti. Bilo je to rano razdoblje sinemaskopa i Kazanovo djelo otkrilo mi je koje sve mogućnosti filmskog izraza donosi to tehničko iznašašće, koje je u vrlo efektnim kadrovima uključivalo krajolik u radnju filma gotovo kao ravnopravna protagonista, stvarajući istodobno i atmosferu koja je na najbolji mogući način stvarala gotovo mitski okvir za biblijsku priču o Kainu i Abelu, prema romanu Johna Steinbecka osuvremenjenu i prebačenu na kalifornijsku farmu. Sve ono što je ta dramatična priča nosila sa sobom — mješavina (neshvaćene) ljubavi i mržnje između sina i oca, nesretne okolnosti koje djela počinjena s najboljim namjerama pretvaraju u njihovu suprotnost, odnos između izrazitog individualca i autoriteta koji ga na svakom koraku ograničava, sukob generacija i buntovništvo (ovdje s razlogom) mlada čovjeka djelovalo mi je kao i mnogim mojim vršnjacima kao slika vlastitoga života, a karizmatični James Dean u ulozi Cala (Kaina) postao je junakom s kojim smo se mogli potpuno poistovjetiti, te je djelovanje Istočno od raja bilo mnogo dublje i dugotrajnije no drugih vrlo vrijednih ostvarenja ne samo na uspostavljanju kriterija prema filmu nego i po utjecaju na sazrijevanje u prijelaznoj fazi izmedju mladenaštva i zrelosti.

Sjaj melodrame

O Sjaju u travi pisao sam u ranoj fazi bavljenja filmskom kritikom u povodu njegove zagrebačke premijere u Studentskom listu izrazito negativno, proglasivši ga čak razlogom da se napiše nekrolog još živom čovjeku, nekada velikom autoru. Nedavno sam ponovno pročitao taj tekst i ostao zapanjen količinom isključivosti i žestine kojom je napisan, no čini mi se da sam u to doba nerijetko pisao na taj način žučljivo se suprotstavljajući mnogim općeprihvaćenim stajalištima. No, mislim da je to možda i prirodno za mlada čovjeka i ne čini mi se da sam u tome bio osamljen, a i danas, jamačno, mnogi započinju na taj način (dovoljno je primjerice pogledati što naši mladi kritičari pišu o hrvatskom filmu). Ako takvu pisanju možda i nedostaje objektivnosti, držim ga vrlo korisnim, jer pobuđuje na razmišljanje o općeprihvaćenim mišljenjima koja se ponavljaju bez ponovna kritičkog promišljanja. U tom svom tekstu o Sjaju u travi nisam doduše držao upitnim Kazanovo redateljsko umijeće, ali sam smatrao da se on njime koristi da bi širokoj publici podmetnuo pseudoprobleme, pojednostavnjujući likove za koje je našao elemente u djelima velikih suvremenih američkih dramatičara tako da ih svodi na temeljno svojstvo njihova karaktera kako bi postali toliko shematični da budu razumljivi i najneupućenijim gledateljima. Shematiziranim i lažnim činili su mi se i svi elementi fabule, koje sam u tom tekstu temeljito ironizirao. Naravno da moj tekst nije imao nikakva utjecaja na publiku, jer je film bio rekordno gledan, a i većina ga je drugih kritičara ocijenila vrlo dobrim, a meni je u sjećanju ostalo da je neka ogorčena čitateljica čak osobno došla u uredništvo da bi izrazila svoje posvemašnje nezadovoljstvo mojim pisanjem, što mi je jedino takvo iskustvo u životu. Kada sam poslije gledao film, činio mi se znatno boljim, iako bih neke od ondašnjih zamjerki bio i danas spreman braniti. No, potpuno se promijenio moj odnos prema žanru melodrame, kojem taj film pripada. Nekada sam ga držao bezvrijednim, a danas mislim da je ravnopravan ostalima, te da je i u njemu moguće ostvariti vrhunske filmove, iako još nisam siguran da Sjaj u travi pripada tom krugu.

Možda ipak griješim, jer ga većina svjetskih kritičara ocjenjuje jednim od vrhunaca Kazanova opusa. No, ako to i jest greška, osim što je razbjesnila ponekog od čitatelja toga mog teksta i u nekih kolega dovela do dvojbi o utemeljenosti mojih kriterija, ona ipak nije naškodila nikomu, za razliku od Kazanova svjedočenja, koje je imalo teške posljedice po karijere i živote nekih njegovih kolega, a i njega sama označilo kao osobu dvojbenog morala. No nakon smrti čovjeka ostali su mnogi iznimno vrijedni filmovi, važni za američku i svjetsku kinematografiju, a to će se ipak dulje pamtiti.