Ni kino ni predstava

Ni kino ni predstava

Petu godinu postojanja riječka grupa obilježila je premijerom trećega cjelovečernjeg projekta, sužujući krug nadahnuća, opseg tema i broj izvođača

Od početaka, kad su Hodačem posvećenim skitalačkom i neprolaznom duhu Janka Polića Kamova obilježili pothodnike ili slične prostore brojnih hrvatskih i lijepa broja inozemnih gradova, bilo je jasno da TRAFIK, riječko Tranzicijsko fikcijsko kazalište, ima potencijala za sustavno istraživanje na polju izvaninstitucionalne, off-produkcije eklektičnog izvedbenog materijala. Je li Hodač bio plesna predstava, performans, spektakl ili jednostavno happening, postalo je manje važno nakon njegova uspjeha. Poslije je uslijedio manje dojmljiv, komorniji i suzdržaniji komad Europa pleše, plesno i mimsko razmatranje srednjoeuropskog klajnbirgeraja, onoga koji je poznavao von Horváth, čije je nedovršeno djelo i bilo inspiracija za TRAFIK-ov drugi rad. Petu godinu postojanja riječka grupa obilježila je premijerom trećega cjelovečernjeg projekta naslova Kino predstava, sužujući krug nadahnuća, opseg tema i broj izvođača.

Mutni nagovještaj

Unatoč takvoj, uvjetno rečeno, razvojnoj regresiji, koja je često dokaz zrelosti ili pročišćenja stvaralačke vizije, Kino predstava tek je mutni nagovještaj, zbog kojega se može zaključiti da TRAFIK-ova kreativnost kopni jer je kvaliteta i dojmljivost predstava u stalnu padu. Ipak, nije baš sve tako crno — Žak Valenta kao redatelj pokušao je vlastitoj karijeri plesača, koreografa i pedagoga dodati još dvije recke — dramskoga glumca i redatelja. U doba isprepletanja pozicija i namjerna iskakanja iz uobičajenoga razvojnog puta te prenošenja iskustava iz jednog umjetničkog medija u drugi, vjerujući pritom da umjetnost nije medij, takav Valentin iskorak nije kvalitativno obilježen. Zamisao je, dakle, mogla biti i dobra, pogotovo zato što se jednostavnim, otvorenim postupkom u predstavi događa tek jedna ljubavnička svađa i uvjetni raspad.

To malo zapravo može biti i previše, ali ne i ovdje, kad dramaturginja Magdalena Lupi i autor-redatelj ljubavni nesporazum tretiraju kao početni impuls, što također nije nimalo loše znajući da se užasno žalostan ljubić može naći i na kiosku i u najvećoj kazališnoj kući. Umjesto psihološkoga dubinskog reza tako je igrani dio Kino predstave ostavljen na plošnoj razradi pogrešne riječi i pogleda što vodi do raspada veze kojem scenografija Lare Badurina, bezlični stol i stolci na istobojnom podiju, služe tek kao nužni rekviziti s plitkom simbolikom.

Vrata intime

Tanka priča ugurana je u nasilni okvir videofilma Marina Lukanovića, s namjeno elaboriranim tekstualnim špicama, kojem publika na početku izvedbe gleda kraj, a na završetku, dakako, početak. Site-specific doskočica da par na kraju (samo)zadovoljno gleda publiku koja gleda njihov film možda i želi reći nešto o cikličnom ili sinusoidalnom intenzitetu i karakteru svake međuljudske veze, no i taj je zaključak preslab i preopćenit nadomjestak za izvedbu lišenu emocija, koje bi trebale biti i jedino pravo uporište predstave.

Nekoliko trenutaka ipak ima svoju unutarnju vrijednost — početni, na granici čujnosti izgovoren prizor pripreme, kad Dijana Bolanča i Žak Valenta pred publikom počinju otvarati vrata vlastite intime, iako podsjeća na klasike sitcoma, te utišani početak svađe, kad je malo što izrečeno, ali se iz izvođačkih lica ipak sve lako čita. Ostatak je bijeg u poznato: međusobni tihi prkos, nemogućnost priznanja »da se tako više ne može«, što se ubrzo pretvara u jednostrano »ja tako više ne mogu«, priznanje pogreške tajnim signalima, tješenje da nakon odlaska drugoga ne ostaje praznina nego vlastiti slobodni prostor pun potencijala...

Uz prikladno romantično usporenu glazbu Ivana Šarara i inverziji gledanog gledatelja prilagođeno svjetlo Denija Šesnića, TRAFIK je ipak mogao dati nešto više za vlastitu petogodišnjicu. Kad već neovisnoj sceni držimo palčeve na razne načine i u raznim prilikama, od nje očekujemo i ono za što se njezini eksponenti zalažu i što programatski ponavljaju. Mala priča o svakodnevnim i običnim, neimenovanim junacima već je neka vrsta arhetipa, a čini se da su autori Kino predstave, najjednostavnije rečeno, pokušali otkriti toplu vodu.

Igor Ružić