Nes(p)retna obrada

Nes(p)retna obrada

Izigravanje ludih baba ostaje samo najjeftinija zabava za najnezahtjevniju publiku

Možda bi bilo pogrešno Vedranu Rudan smatrati dijelom zamaha hrvatske proze od sredine devedesetih. Ipak, Vedrana Rudan nastupala je s fakovcima, ima kolumnu u tjedniku kao gotovo i svi ostali koji nešto, na ovaj ili onaj način u novoj hrvatskoj prozi znače, pojavljuje se, uvijek zapaženo, i na televiziji. Dakle, određene sličnosti postoje. Ipak, autoricu s Jergovićem, Perišićem, Radakovićem, pa i Ivančićem, iako je on iz drugoga kruga, nešto veže, a to je činjenica da je njezina proza pronašla put do kazališne pozornice.

No, s časnom iznimkom Radakovića, koji ipak jest (i) dramski pisac, ostali s inscenacijama i nisu imali sreće. U tu se skupinu uklapa Vedrana Rudan, ali s jednom ogradom — njezina proza nije imala sreće s domaćom, hrvatskom predstavom. Uho, grlo, nož Jelisavete Seke Sablić u beogradskom Ateljeu 212, koja je već nekoliko puta gostovala u Hrvatskoj, prema istom naslovu zagrebačkog Teatra 101 koji sporadično igra u Kulturnom centru zagrebačkoga Centra Kaptol neusporedivo je kvalitetnija i domišljenija predstava.

Izigravanje histerije

Promptno dramatizirati hit roman, koji doživljava recepciju na potpuno različitim razinama, od one koja Tonku Babić vidi kao hrvatsku, ili možda balkansku, inačicu Bridget Jones do onih koji u radikalnom postfeminističkom diskursu Vedrane Rudan čitaju autoreferencijalni iskorak, domaći ženski pandan Bukowskom, ili rijedak ženski glas u pustinji domaće i previše stvarnosne proze, jasna je marketinška zamisao. No, umjetnička je podbacila, jer je u dramatizaciji Božidara Oreškovića izostao cijeli drugi dio romana, kao i neke bitne sastavnice prvoga. Time se gubi na jasnoći predloška kao i na sveukupnosti autoričine intencije. Sve to, međutim, moglo bi se ubrojiti u umjetničke slobode da Dušan Gojić i Božidar Orešković dvojnu ulogu Tonke Babić ne igraju na način koji izigrava rastrojenost i histeriju i koji od namjerno stilizirano vulgarna književnog glasa u izvedbi skreće u neinventivnu grotesku koja računa prije na efekt muškaraca odjevenih kao žene nego na autentični bijesni glas obespravljenog/e, ili onog/e koji/a se tako osjeća.

Ironični odmak, najavljen u nerazrađenoj natuknici redateljice Ksenije Krčar da su oba lika zapravo branitelji s PTSP-om i slučajni cimeri u nekom vrtu klinike-odmarališta nažalost ne baca i drukčije svjetlo na camp-poetiku cijeloga komada, gdje se glazbena ilustracija sastoji od Verdija i Alke Vuice. Tako izigravanje ludih baba, koje je s nemalom dozom uspješne ironije u domaću književnost uvela Vedrana Rudan, u Centru Kaptol ostaje samo najjeftinija zabava za najnezahtjevniju publiku, koja na svu sreću proznom predlošku ne oduzima vrijednost autentične, punopravne autorske provokacije.

Igor Ružić