Najbolja ekranizacija

Najbolja ekranizacija

Televizijska je prilagodba znatno ozbiljnije zahvatila slojevito tkivo književnoga predloška

Zamjetno je da uprizorenja raznih remek-djela svjetske književnosti u posljednje vrijeme i nisu tako česta pojava u filmskom svijetu. No, poglavito u razdoblju klasičnoga Hollywooda, često se posezalo za stvaralaštvom znamenitih pisaca, uglavnom onih koji su djelima obilježili 19. stoljeće. Filmski su stvaraoci u prilagodbama književnih predložaka iskorištavali razvoj medija u kojem su djelovali, pa su uprizorena djela odisala produkcijskom raskoši; dosegnućima filmske fotografije u boji, formatom slike ili čak i pretencioznim scenografskim ili kostimografskim rješenjima. Prosječnu je gledatelju takva filmska prilagodba često bila privlačnija od samih izvornika, pa tržišni uspjeh nije izostajao. Zahtjevi su filmskoga gledateljstva, ali i samih stvaralaca, i ne samo zbog zasićenja, vrlo brzo nadrasli razinu šarenih filmskih slikovnica, koje su znatno pojednostavnjivale slojevitost i bogatstvo izvornika, pa su se prilagodbe književnih klasika prorijedile i zabranu u suvremenom filmu našle u televizijskom mediju.

Tako je i uprizorenje iznimno popularna romana francuskoga književnika Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame u redateljskoj prilagodbi Petera Medaka iz 1996. nastalo u televizijskoj koprodukciji Sjedinjenih Država i Mađarske. I u razmatranju toga filma nedvojbeno možemo uspostaviti veze ne samo s književnim predloškom nego i holivudskom ekranizacijom nastalom 1956, ali i sa crtanofilmskom prilagodbom uprizorenom tek godinu nakon Medakova redateljskog pokušaja. Ako su stvaraoci crtanoga filma Zvonar crkve Notre-Dame upravo zbog usmjerenosti spram mlađega gledateljstva nužno zanemarili bogatu kontekstualnost Hugoova romana i naglasak stavili na emotivno tragičan odnos središnjih likova, ipak su zbog prednosti medija barem svrhovito, ako ne već posve dosljedno izvorniku i samu crkvu oživotvorili, odnosno pretočili u više nego puko zaleđe zbivanja.

Sivilo dehumanizacije

Televizijska je prilagodba znatno ozbiljnije zahvatila slojevito tkivo književnoga predloška čija su zbivanja smještena u Pariz na prijelazu u 16. stoljeće. Bez poteškoća možemo ustvrditi da je Victor Hugo, referirajući o rasapu između vladajućeg plemstva, svećenstva koje je pokušajem zabrane uporabe tiskarskog stroja uistinu kočilo društveni napredak i obespravljena puka, zapravo komentirao društveno stanje razdoblja nastanka romana (prije 1840), razdoblje u kojem su viši slojevi društva pokušavali nijekati razvoj građanstva, a obnovljena monarhija posustajala je pred težnjom za uspostavom republike.

Ne mora nas pritom čuditi da je sam spisatelj u skladu s društvenom uvjetovanosti, u tom znamenitom književnom djelu tamnijim tonovima oslikao plemstvo i svećenstvo na pomolu novoga vijeka, širenja humanističkih zasada i u Francuskoj, a prikaz je puka težio osvjetljavanju njegovih vrednota. Zvonaru crkve Notre-Dame u redateljskoj izvedbi Petera Medaka ne naznačuje izrazito te staleške opreke. Taj film ne donosi naglašenu crno-bijelu društvenu opreku. Dapače, nema u njemu ni vedrijih tonova, nego izrazita sivila što odražava potpuni društveni rasap, pa i dehumanizaciju gotovo svih likova.

Ako su s opće razine suprotnosti u Zvonaru crkve Notre-Dame sagledane u odnosu plemstva, svećenstva i puka, tada ih s pojedinačne razine uočavamo u suprotstavljanju triju muških likova emotivno povezanih sa središnjom junakinjom — tjelesno uskraćena zvonara, svećenika i mladog političkog idealista. Opće i pojedinačno se, dakako, u filmskom tkivu prožimlju, no ne uvijek i potpuno svrhovito. No, taj se film izdiže iznad uobičajene razine televizijske produkcije, ali za potpuno razumijevanje Hugoova romana valja ipak posegnuti za izvornikom.

Tomislav Čegir