Mnogostrukost

Mnogostrukost

Fernando Pessoa, Policijske priče, prev. s port. Tatjana Tarbuk, Konzor, Zagreb, 2002.

Ono isto je mišljenje kao i biće

Parmenid

Nikad ne znaš što si osjetio, što si doživio, što si zavolio, što si zamrzio.

Zoran Roško

Postoji jedan sve poznatiji građanin Zagreba koji privlači pozornost prolaznika domišljatim prerušavanjem. U posljednjih desetak godina viđao sam ga odjevena u američkog pilota; nogometaša (za vrijeme svjetskog prvenstva); francuskoga fakina koji je u kavani Korzo s kapom nabijenom na oči pozivao konobara uzvikom: Garcon! — a kad ovaj nije došao dodao je sebi u bradu: Merd!; gondolijera u prugastoj majici koji s prolaznicima govori talijanski; a nedavno sam ga vidio odjevena u specijalca, u uniformi, s beretkom, lisicama, značkom... Ta genijalna promjena identiteta priskrbila mu je neprolaznu slavu među sugrađanima i njegov život pretvorila u veliki performans, ili umjetničko djelo. Taj je Zagrepčanin nedvojbeno jedan od najvećih konceptualaca u Hrvatskoj — neću spomenuti njegovo ime, za koje uopće nisam siguran da i samo nije umjetničko — ali ću dodati da ga iznimno cijenim.

Bogatstvo fragmenata

Sličan je bio i portugalski umjetnik Fernando Pessoa, samo na području književnosti. Njegova ostavština puna je fragmenta koje nije potpisivao svojim imenom, nego izmišljenim heteronimima. Bio je tako bezlični, pomoćni knjigovođa Soares (Soares je inače, smatra se, inicijalni Pessoin heteronim. Pravi portugalski Kafka; to je praktički pisano u isto vrijeme, početkom stoljeća, pa i na sličnom mjestu: vanjski prsten Europe), barun Teiva (koji se ubio), stanoviti Search i stanoviti Moscow (obojica su pisali na engleskom), Pero Botelho, detektiv Quaresma, pjesnici Alberto Caeiro i Alvaro de Campos itd. Sve u svemu, pretpostavlja se da je u cijelom životu, počevši kao šestogodišnjak rabio čak sedamdeset pseudonima ili, kako se stručno kaže: heteronima. Razlomljenost identiteta, ustrajnost u razlomljenosti, kao životni cilj, kao modus operandi (s istodobnim odustajanjem od vlastitog identiteta), učinila je Portugalca besmrtnim.

Između ostalog u njegovoj ostavštini, a uvršteni su u ovu knjigu, postoje i fragmenti jedne bajke, zatim komercijalne reklame koju je napisao za nekog proizvođača boja, itd. Stoga, velik je opseg simulacije i na tekstualnoj razini, a ne samo na autorskoj, koju u svom djelu postiže Pessoa i na taj način nama čitateljima govori o najdubljim problemima, ne samo pisanja i lijepe književnosti nego i bića sama. Zbog toga je Pessoa veliki pisac premda je objavio samo jednu knjigu poezije za života, no u svojoj čuvenoj škrinji ostavio je ostalo.

U povijesti je književnosti mnoštvo pseudonima, jedan od meni najdražih je pseudonim Borisa Viana, kojim je potpisao odličan triler Pljuvat ću na vaše grobove. Potpisao se kao američki pisac Sullivan, a on, Vian, samo je tobožnji prevoditelj, koji je usput napisao predgovor. Mislio sam iskoristiti tu činjenicu kad sam pripremao za tisak svoj roman — čija se radnja događa u izmišljenoj zemlji u Južnoj Americi. Mislio sam, poput Viana, potpisati ga imenom izmišljena latinoameričkog pisca, i napisati samo predgovor i objaviti kartografiju, kao tobožnji prevoditelj, ali sam odustao u posljednji čas (to bi bilo nešto kao amortizacija na naše tržište, koje je bilo potpuno nespremno prihvatiti alegoriju?!), ali danas mi nije žao, identitet se može problematizirati i na bezbroj drugih načina. Stoga me posebno dirnuo Pessoa, taj ribar duše, i ta silna pažnja koju je usmjerio upravo i jedino varljivu problemu identiteta.

Filozofski problem indentiteta

U našoj se književnosti događa nešto upravo suprotno. Tamo je identitet tobože tvrd i sve se jasno zna. U slučaju Pessoe, pisanju se prilazi iz mnogo kompleksnijega kuta. Književni slučaj Pessoa otvara problem pisanja na mnogo dubljoj razini, otvarajući filozofski problem identiteta. Već jedan vrlo stari tekst, iz pravremena, govori o podijeljenosti identiteta (identitet je i mišljenje i biće istodobno) i postavlja identitet na prvo mjesto u hijerarhiji ovih filozofskih problema.

Postoji klinički slučaj djevojke Truddi Chasse (to joj je pseudonim), koja je zbog teških trauma u djetinjstvu patila od poremećaja višestruke ličnosti, kao posljedica traume u njoj su se razvile 92 različite osobnosti. No, Pessoa ipak nije bio klinički slučaj, on je problem višestruke ličnosti kontrolirao i čak — kao što kaže Zoran Roško — anticipirao kao jedan od glavnih današnjih fenomena i problema modernog subjekta. Subjekt, čini se, više nije jedna cjelovita osobnost, nego supostojanje i zbroj različitih i međusobno suprotnih osobnosti.

Ne mislim se u ovom tekstu više baviti Pessoom, osim što ću naravno uživati u čitanju njegovih zanimljivih djela, postoje za te stvari naši znanstvenici i prevoditelji koji ga poznaju do u tančine.

Samo ću se još jednom vratiti na glavnu osobinu Pessoina djela, a to je mnogostrukost. Mnogostrukost — sjetimo se, jedna je od kvaliteta koju za dvadeset i prvo stoljeće u svojim predavanjima predlaže Italo Calvino. A Pessoa je divan primjer za tu osobinu književnosti. Za razliku od ostalih vrsta pisma, koje su uvijek više ili manje banalne, književnost, dobra književnost, odlikuje se kompleksnošću, širinom i isprepletenošću tema koje obrađuje.

Rade Jarak