Medvjeđa usluga Smaregliji

Medvjeđa usluga Smaregliji

Unatoč pomoći čak četvero asistenata i stvaralačkom nadahnuću žilvernovskoga svijeta, Ferrari svojim turobnim, nemaštovitim kreacijama i nejasno koncipiranom mizanscenom radnje nije uspio odraziti bit djela

Svečani finale jubilarne 40. međunarodne glazbene tribine Pula 2003. trebao je biti uveličan prvom izvedbom opere Oceana hrvatsko-talijanskog skladatelja Antonija Smareglije u Hrvatskoj. Veliki senzacijski pothvat uključivanja glazbene scene u program festivala pod svaku cijenu još jednom je izrodilo nedovršenim, nedovoljno osmišljenim i neprofesionalnim uratkom. Teško je bilo očekivati da će se i ove godine ponoviti neuspjeh glazbenoscenskoga dijela programa prošlogodišnje tribine, kada su baletna premijera Priče iz Rovinjske šume Massima Brajkovića i ulomci iz baleta Rudolfa Bručija izvedeni uz glazbu s vrpce u cjelini proglašeni nezadovoljavajućim za najnužnije umjetničke kriterije.

Stota obljetnica praizvedbe

Neumorni borac za prava naše vrijedne još neotkrivene ili nepravedno zaboravljene glazbenoscenske baštine, ravnatelj Zagrebačke opere, te dirigent i skladatelj Zoran Juranić, želio je vrlo ambiciozno, dva tjedna nakon prve premijere (vrlo uspješna uprizorenja Bernsteinove Priče sa zapadne strane u udruženim snagama opere, baleta i drame zagrebačkog HNK) sa svojim ansamblom kao dirigent postaviti još jedno posve novo djelo. S obzirom na to da su od početka sezone svi dvomjesečni termini bili rezervirani za uvježbavanje vrlo zahtjevna mjuzikla nad mjuziklima kao novoga žanra na repertoaru naše središnje nacionalne kazališne kuće, za pripremu izvedbe Smareglijine Oceane preostalo je nedopustivo premalo vremena. Tu činjenicu, pri premijeri na gostovanju u Istarskom narodnom kazalištu u Puli u subotu (8. studenoga), nisu mogli sakriti ni zbor ni orkestar zagrebačkoga HNK, dok je šestero solista na svojim odvojenim pokusima uz čak četvoro korepetitora barem donekle uspjelo savladati zahtjevnosti svojih dionica.

Od zgodne prigode da se tribinski rođendan obilježi prvom hrvatskom izvedbom opere u povodu stote obljetnice njezine praizvedbe u milanskoj Scali, trebalo je na kraju možda ipak odustati. Nije trebalo ustrajavati na tome da se djelo izvede kada su realno objektivni potencijali njegove uspješne izvedbe bili već unaprijed osuđeni na propast. Juranić je dobrim namjerama učinio medvjeđu uslugu i Smareglinoj operi i ugledu svojeg ansambla, što ne očekujemo da će se znatnije ispraviti na zagrebačkoj premijeri pet dana poslije.

Redateljski podbačaj

Nažalost, niti vizualna komponenta uprizorenja nije mnogo pridonijela boljem prijemu djela. Upravo suprotno — režija, scenografija i kostimografija talijanskoga scenskog umjetnika i slikara iz Roviga, Gabrisa Ferrarija, nisu odražavale osmišljeniju koncepciju koja bi podvukla dramatsku potku glazbe i stvorila adekvatnu ambijentalnu atmosferu za odvijanje fantastične komedije u tri čina koji se odvijaju u tri slike: žetva u polju, noć na osamljenom otoku i svečanost u Vadarevu dvoru. Unatoč pomoći čak četvero asistenata i stvaralačkom nadahnuću žilvernovskoga svijeta, Ferrari svojim turobnim, nemaštovitim kreacijama i nejasno koncipiranom mizanscenom radnje nije uspio odraziti bit djela.

Libreto Silvija Benca pisan više kao poezija nego drama, dinamiku dramatskog razvoja ne povjerava likovima, nego otvara prostor skladatelju da u glazbi izrazi puninu scenskoga naboja. Zbog toga Smareglia kao proklamirani vagnerijanac među verdijancima u Oceani, više nego i u jednoj svojoj operi, razvija složenu dramaturgiju lajtmotiva, skladno uklopivši vokalne dionice u gusti orkestralni slog. Likovi se stoga manje odnose jedan prema drugomu, a više nadovezuju na osjećaje i karaktere koje im sugerira glazba u orkestru. Stoga je to možda i najbolji slučaj u kojem bi se operno djelo svakako interpretativno kvalitetnije i izvorniku vjernije dočaralo u koncertnoj izvedbi, pogotovo u pulskom slučaju, u kojem za dostojnije uprizorenje očito nije bilo dovoljno novca ni vremena.

Profesionalizam solista

Posebne pohvale treba uputiti visokoprofesionalnim dosezima solista, napose slovenskoga tenora topla i izražajna glasa Branka Robinšaka i našeg sve boljeg mladog baritona Tomislava Bekića, koji su svaki na svoj način scenski i pjevački izvrsno tumačili dva oprečna lika — prvi vladara mora, mladog morskog boga Inita i vladara kopna, ostarjelog Vadara, poglavara plemena Noat.

Velikim opsegom tamna izražajna soprana i impresivnom pojavom na sceni iskazala se jedina pjevačica među pjevačima u predstavi, Antonija Boroša kao djevojka polubožanskoga podrijetla Nersa. Šteta što unatoč mladoj životnoj dobi već teško kontrolira pretjerani tremolo u glasu, a glazbenu frazu ne uspijeva zaokružiti zbog prenaglašenih isprekidanih dahova. Inače kvalitetan glas talijanskoga gosta, baritona Paola Rumetza (kako smo mogli zaključiti po njegovoj senzacionalnoj kreaciji naslovne uloge u prošlosezonskoj premijeri Verdijeva Falstaffa u Rijeci) na pulskoj se predstavi kao morski duh Ers nije iskazao u najboljem svjetlu pjevačkih kvaliteta, dok je morskog duha Ulsa vrlo solidno interpretirao bas Ivica Trubić.

Pjevačku je indisponiranost iskazao Marijan Jurišić kao Vadarov brat Hareb, djelomično nadomjestivši glasovne nedostatke uživljenom glumom, koja je do punog izražaja došla u uvjerljivu prizoru ludila. Zbor zagrebačkoga HNK (zborovođa Robert Homen) vrlo je neujednačeno i intonativno neprecizno izvodio svoje brojne ulomke, dok se glavni tumač radnje (orkestar HNK) od kaotične borbe s intonacijom i ritmom među gudačima, prema kraju opere složio u donekle korektnu reprodukciju nota u partituri predvođenu vrlo uspjelim angažmanom nositelja dionica drvenih puhača. O objektivnim se kvalitetama glazbe Smaregline Oceane nažalost na temelju nedolična tumačenja uopće ne može govoriti, tako da će podrobniju valorizaciju djelo moći doživjeti tek u nekoj od idućih, nadamo se, znatno poboljšanoj izvedbi.

Jana Haluza Lučić