Konfrontacije i Dijalog

Orest za tinejdžerice

Tokio Estradne zvijezde kao kazališni debitanti nisu specifičnost samo nekih hrvatskih scena, slična pomama za širenjem kazališne publike događa se i u Japanu. Yukio Ninagawa, poznati japanski redatelj, režirao je u kazalištu Cocoon Sofoklovu Elektru, koja je u ovom trenutku apsolutno najpopularnija japanska predstava, ne toliko što u naslovnoj ulozi blista velika glumačka zvijezda Shinobu Otake, koliko zbog tinejdžerskoga pop-idola Junichi Okade, člana najpopularnije japanske pop-grupe V6 u ulozi Oresta. I dok kritika hvali igru Otakeove i redateljsku koncepciju, zamjerajući pop-zvijezdi brojne glumačke nedostatke, tinejdžerice hrle u kazalište, pa je ulaznicu nemoguće dobiti. Opravdavaju li redovi pred blagajnom i povećani interes za kazalište uvođenje glumački neukih pop-zvijezda i svojevrsnu degradaciju zanata i umjetnosti, glavna je tema kazališnih razgovora u Japanu. U međuvremenu, dok učeni raspravljaju o pro et contra takva poteza, Okada kao Orest izaziva histeriju mladih Japanki od kojih većina nikad prije nije svratila u kazalište, i neizmjernu radost producenata koji su višestruko isplatili investiciju.

Što je smiješno Francuzima...

London Ne čini londonski West End isključivo serija odličnih dramskih produkcija s ozbiljnim temama, riječ je ipak o komercijalnom kazalištu koje živi isključivo od prodaje ulaznica. Pojavljuje se tako i niz produkcija lakših žanrova, čije su osnovne namjere možda manje umjetnički ambiciozne, a više okrenute publici. Takva je i prošlotjedna premijera See U Next Tuesday Ronalda Harwooda. Neobično djeluje činjenica da je tako slavni dramski pisac pristao adaptirati suvremenu francusku farsu u britanski kontekst. Naime, komedija Le Diner de Cons Francisa Vebera napisana 1993. bila je veliki hit na pariškim scenama (u Hrvatskoj ju je nedavno izvelo GK Komedija pod nazivom Budala za večeru), a iz nje je nekoliko godina poslije nastao i francuski film (u nas prikazan pod nazivom Večera s idiotom), od kojeg je te godine bolju prođu imao jedino Titanic. Engleska adaptacija praizvedena u kazalištu Albery uputila je otočnu kritiku na razmišljanje o činjenici kako susjedi preko kanala imaju definitivno posve drukčiji smisao za humor. Naime, Londončanima se farsa o skupini prijatelja koji se natječu tko će utorkom dovesti gosta-većeg idiota na večeru kako bi mu se mogli složno rugati, učinila znatno manje smiješnom. Čak i kad je produkcija dobro napravljena, a poznate TV-zvijezde Ardal O’Hanlon i Nigel Havers daju sve od sebe ne bi li opravdali zvjezdani status.

Festival u vlaku

Kijev-Harkov Činjenica da ukrajinski teatar ne pripada u zvjezdana mjesta europskoga kazališta može se prije pripisati europskoj ignoranciji nego nedostatku kvalitetnih imena i predstava u Ukrajini. Ukrajinska kazališna platforma, nacionalni festival koji poziva brojne inozemne goste ne bi li ispravio ovu nepravdu i upoznao europske producente i selektore s dostignućima ukrajinskog kazališta, održat će se u Harkovu i Kijevu od 5. do 10. studenog. Festival otvaraju dvije produkcije najpoznatijeg ukrajinskog redatelja izvan državnih granica Andreja Žoldaka, Solženjicinov Dan u životu Ivana Denisoviča i Mjesec ljubavi Turgenjeva. Festivalski je kuriozitet u činjenici da se ovaj prvi festivalski dan održava u Harkovu, gradu petsto kilometara udaljenu od Kijeva, u kojem je nastavak festivala, pa će prve dvije festivalske noći strani gosti, producenti, selektori i poznata ukrajinska kazališna imena provesti u vlaku na liniji Kijev-Harkov i obrnuto. Nastavak u Kijevu prikazat će ostale najzanimljivije ukrajinske produkcije, nove predstave, imena koje bi Europa uskoro mogla upoznati: Sergeja Kovaleviča, Dmitrija Bogomazova, Mihajla Jaremčuka, Attile Vidnjanskoga, Vladislava Troitskoga, Vitalija Malahova, Irine Volitske i Jaroslava Fedorišina. Produkcije nastale po Dostojevskom, Schilleru, Koltesu, Shakespeareu čine najzanimljivije ukrajinsko kazališno okupljanje ove godine.

Smrt na off-Broadwayu

New York I dok se Broadway bori s brojkama prodanih ulaznica, koje nakon drastična pada povezana s katastrofom od 11. rujna ponovno rastu, off-Broadway, znatno manje opterećen zaradama, stiže se baviti umjetničkim traganjem za smislom kazališta i može sebi dopustiti eksperiment. Spajanje dramskih motiva Becketta i Albeeja, velikih dramatičara 20. stoljeća, nije nova stvar, prvi put se za takvim spajanjem posegnulo još prije četrdesetak godina. No, produkcija Beckett/Albee u Century Center for the Performing Arts u režiji Lawrencea Saharova ipak na nov način spaja jednočinke i male forme tih autora. Na zadovoljstvo kritike i publike komparativna scenska studija dva majstora u izvedbi glumačkih klasika novo je promišljanje odnosa između autora čiji je najčešći zajednički motiv smrt koja stalno vreba, ako ne baš na sceni, onda uvijek negdje u blizini. A smrt je očito tema koja Ameriku i njezinu kazališnu publiku i dalje fasciniraju.

Jasen Boko