Konačno uspjeh

Konačno uspjeh

Ako je strategija razvoj i stimuliranje umjetnika, onda je to dobro za hrvatsku kulturu. No, ako je strategija kao što je to bilo do nedavno marginaliziranje samostalnih umjetnika i razmišljanje da je veliki kulturni uspjeh i cilj države održavanje pogona muzeja, onda za kojih desetak godina ti muzeji neće imati što izlagati

Nakon brojnih prosvjeda upućenih od strane samostalnih umjetnika Vlada je po raspuštanju Sabora donijela uredbu kojom su koeficijenti za mirovine i bolovanja samostalnih umjetnika vraćeni na prijašnju visinu. Kako komentirate tu odluku i hoće li samostalnim umjetnicima biti u fondove uplaćena razlika za manje uplaćene iznose?

— Nažalost, odluka vrijedi samo za ubuduće. No, da bismo i to postigli, morali smo uložiti jako mnogo napora i na razne smo se načine borili da to ostvarimo. Uspjeli smo u toj borbi taman u trenutku kada je već izgledalo da ne možemo više uspjeti jer je Sabor raspušten. Mislio sam da ćemo morati čekati novi saziv i svu tu borbu započeti ispočetka s novim ministrom. No, s obzirom da Vlada ima zakonsku mogućnost da po raspuštanju Sabora može donositi uredbe sa zakonskom snagom, ona je iz predizbornog oportunizma donijela odluku da se koeficijent vrati na prijašnju razinu. Dakle, dobili smo onaj koeficijent koji nam je ista vlast prethodno smanjila na trećinu.

Izlazi li iz ove bitke Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika slabija ili jača?

— Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika u svemu je tome silno profitirala, barem ja tako osjećam i tvrdim. Među 1300 članova HZSU postoje članovi iz različitih područja umjetničkog djelovanja i unutar svakog od tih područja imaju različite estetike, razna uvjerenja, uključujući i politička. Ako je itko zbroj pojedinaca različitih osobnosti, onda je to Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Naš je najveći profit da smo učvrstili svijest naših članova da, kada se sve te energije ujedine oko nečega, imamo snage i brda pomicati, odnosno natjerati ili namoliti dosta nezainteresiranu Vladu da promijeni štetan zakon koji je brzopleto donesen u Saboru.

Kakva će biti sudbina uredbe s obzirom da ona još čeka novi saziv Sabora?

— Vladina uredba na snazi je od dana objavljivanja u »Narodnim novinama«, ali i po zakonu novi saziv Sabora treba potvrditi tu uredbu. Predstoje još borbe i dalja uvjeravanja i objašnjavanja novim saborskim zastupnicima, koje moramo upoznati s problemom, a to ćemo nastojati učiniti s političarima i prije nego što postanu saborski zastupnici. Osim toga, sada kada smo među članovima osvijestili svoju snagu, moramo se izboriti za priznavanje statusa retroaktivno, od trenutka kada su koeficijenti smanjeni.

Kako ocjenjujete uvjete bolovanja samostalnih umjetnika?

— Pored spomenutih koeficijenata postoji još nekoliko gorućih problema oko kojih se trebamo boriti, a jedan je od njih svakako pravo na bolovanje. Mi nemamo pravo na bolovanje kao ostali zaposleni, jer prva četrdeset i dva dana ne dobivamo ništa. Dakle, samostalni umjetnik koji se razboli četrdeset dva dana ima jako ugroženu egzistenciju, a samostalni umjetnici uglavnom nisu u mogućnosti akumulirati neku zalihu od koje će živjeti četrdeset i dva dana ako im se što dogodi. Po tome mi zapravo ne smijemo biti bolesni, odnosno i bolesni moramo raditi dalje.

Smatrate li da je status slobodnih umjetnika nakon ovih događaja ugrožen?

— Postoji cijeli niz područja oko kojih se trebamo izboriti kako bi se problematika samostalnih umjetnika trajno riješila i definirala u nekom čvršćem obliku, jer svako malo pojavi se netko tko nam izravno ili neizravno prijeti ukidanjem institucije HZSU. Kao samostalni umjetnik, a već dvadeset pet godina imam taj status, a i trenutno kao predsjednik, stalno osjećam te pritiske. Jednom sam rekao da nemam ništa protiv da ukinu Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika ako se misli da je to atavizam socijalizma, ali neka onda nađu neke druge djelotvornije oblike stimuliranja umjetnosti hrvatske kulture. No, mislim da to nije atavizam socijalizma, a to potvrđuje činjenica da neke zemlje koje nisu bile u socijalizmu uvode upravo takva rješenja. Ne mislim da je ovaj oblik idealan, ali zemlje koje to nisu imale, kao Švedska, uvode oblike potpore samostalnih umjetnika slične onima koje mi znamo kao HZSU. Svaka europska država ima neke oblike stimuliranja svoje kulture i zaštite umjetnika na razne načine. Ja sam za to da se promijeni Zakon, ali sam protiv toga da se iz raznih zemalja prepisuju dijelovi koji odgovaraju trenutačnoj vladi. Neka prepišu odredbe zakona neke druge zemlje ako hoće, ali neka onda prepišu sve, a ne dijelove koji nama idu na štetu, a ne donose ni hrvatskoj kulturi, a na kraju ni hrvatskoj državi ništa dobroga.

Status slobodnog umjetnika velika je afirmacija slobode pojedinca, no ne pruža nikakvu financijsku sigurnost. Kakav je osjećaj za umjetnika biti na tržištu?

— Ako je itko danas na tržištu, onda su to samostalni umjetnici. Volio bih da naši političari koji donose odluke budu na takvoj tržišnoj vjetrometini. Oni jesu na tržištu, ali samo jednom u četiri godine. Mi smo svaki dan na tržištu, s tim da si ne možemo dopustiti raskoš da imamo četiri godine mira, pa da onda uoči izbora odlučimo biti ljubazni, kvalitetni i suosjećajni te zainteresirani za socijalne i ine probleme. Neka političari umjesto svojih velikih i stabilnih plaća odu na tu vjetrometinu.

Također ste prihvatili prihodovni cenzus, tj. da se samostalnim umjetnicima koji prijeđu određenu visinu prihoda ne uplaćuju prinosi. Znači li to da tržišno najuspješniji umjetnici neće moći koristiti povlastice statusa?

— Mi smo se složili s prihvaćanjem imovinskog cenzusa. Postojao je zahtjev Vlade da to uvedemo u naš pravilnik da bi nam vratili koeficijent i mi smo to prihvatili. S podacima kojima raspolaže HZSU po tom cenzusu manji broj samostalnih umjetnika izgubio bi pravo na uplate, dakle ne status samostalnog umjetnika člana HZSU, nego samo pravo na uplatu mirovinskih i zdravstvenih doprinosa iz sredstava državnog proračuna u godini u kojoj su zaradili preko imovinskog cenzusa. Osobno se slažem s tim, jer se moralo napraviti takav ustupak.

Postaje li time HZSU na neki način socijalna ustanova?

— Uvijek sam se, i prije dok sam bio član i sada kao predsjednik, kategorički borio protiv imidža HZSU kao karitativne udruge. Ne, mi nismo karitativna udruga, mi smo udruga profesionalaca. Ja nisam slobodnjak zato što se ne mogu uhljebiti, nego zato što je to moj izbor. Ja ne želim biti vikend-pisac, takav sam tip da to ne bih mogao biti. Ali ako Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika bude u budućnosti zamišljena kao karitativna udruga, onda meni nije mjesto tamo. Osobno sam uvjeren da do toga neće doći i mislim da mi je mjesto tu jer ja svoj rad i svoju egzistenciju vezujem isključivo za umjetničko djelovanje.

Koliko bi umjetnika mogo biti pogođeno imovinskim cenzusom?

— Što se pak tiče onih umjetnika koji bi izgubili pravo uplate na godinu dana, njima to pravo može biti vraćeno već iduće godine, a predlagali smo i ciklus od tri godine. Prema podacima koje trenutno imamo s imovinskim cenzusom status bi za prošlu godinu izgubilo tri do pet kolega, a i kada se pogleda sve veći broj ljudi iz Hrvatske glazbene unije, njih bi bilo možda deset. No, iako im za tu godinu država ne bi iz proračuna uplaćivala doprinose, oni bi te doprinose mogli uplatiti sami.

Je li imovinski cenzus, po vašem mišljenju, pravedno određen?

— Imovinski je cenzus prihod nacionalnoga prvaka Hrvatskoga narodnog kazališta u godinu dana. No, to je prilično diskutabilno, jer u nekim djelatnostima, kiparstvu, slikarstvu, pa i u književnosti, gdje sam djelujem, ponekad autor radi po dvije, tri godine na jednom djelu. Kako je naš posao dugotrajan, a od završetka posla do primanja novca prođe jako mnogo vremena, može mu se dogoditi da za poslove koje je radio tri godine u jednoj godini primi novac. To su stvari oko kojih još treba razgovarati, jer strogo primjenjivanje imovinskog cenzusa godinu za godinom jednostavno neće moći proći u sporim umjetnostima kao što su književnost ili kiparstvo. Kipari ne prodaju velike skulpture svaki dan, a ne može se onda samo tako zbrajati prihod od te godine jer je u to djelo uloženo više godina rada. Mi smo prihvatili imovinski cenzus kao način definiranja granice prihoda, no mislim da ova promjena Pravilnika ne rješava trajno probleme koje samostalni umjetnici, odnosno Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, imaju s ljudima koji drže kasu. Ključni problem ostaje neriješen, a to je nerazumijevanje ljudi na vlasti, nerazumijevanje problematike samostalnih umjetnika. Hrvatska država treba definirati svoje strateške interese u kulturi i napraviti program i onda će se HZSU, dakle uopće pojam slobodnog umjetnika, morati uklopiti u to. Ako je strategija razvoj i stimuliranje umjetnika, onda je to dobro za hrvatsku kulturu. No, ako je strategija, kao što je to bilo donedavno, marginaliziranje samostalnih umjetnika i razmišljanje da je veliki kulturni uspjeh i cilj države održavanje pogona muzeja, onda za desetak godina ti muzeji neće imati što izlagati.

U Vladi su do posljednjega trena postojali vrlo snažni otpori prijedlogu za vraćanje koeficijenata. Smatrate li da je stav Hrvatske glazbene unije koja je zaprijetila da slobodni umjetnici neće nastupati na predizbornim skupovima političkih stranka možda u ovo predizborno vrijeme bio presudan za vraćanje koeficijenata?

— Ne, iako to jest jedna od akcija i prijetnji. Mislim da je presudio politički oportunizam, jer su izbori blizu, ali i činjenica da je ministar kulture Antun Vujić naprosto shvatio da je i pravedno, a i oportuno, da se taj problem hitno riješi i u Vladi se izborio za prihvaćanje uredbe. Iz niza razgovora koje sam imao s njim mogu reći da je on to shvatio i prije, ali nije osjetio koju snagu imamo i činjenicu da smo je spremni iskoristiti u svrhu rješavanja naših problema.

Drugo, na njemu je bio zadatak, u kojem je čini se uspio, da svoga stranačkog kolegu, ministra financija Matu Crkvenca, uvjeri da je mnogo pametnije i jeftinije ušutkati nas vraćanjem onoga što su nam oteli, nego u vrijeme predizborne kampanje u kojoj se za sada vodi mrtva trka i sve može biti presudno imati nas jako glasne i mnogobrojne na suprotnoj strani. To ne znači da smo sada na nekoj drugoj strani, to samo znači da više organizirano ne usmjeravamo energiju protiv onih koji su nas oštetili.

Što dalje? Vratili ste izgubljeno, no za što se još HZSU mora konkretno izboriti?

— Od kada je izabran ovaj Upravni odbor i od kada sam ja predsjednik, ulažemo veliku energiju da poradimo na svim kohezijskim silama koje se mogu naći među članstvom. Tako je napravljena i osmišljena prigoda obilježavanja Dana samostalnih umjetnika, za koji moram reći da sam izrazito ponosan, jer se pokazao jako dobrom idejom. Za Dan samostalnih umjetnika odabrali smo 15. lipnja, jer je na taj dan registrirana HZSU, a osim toga to je dan koji nema nikakvih političkih konotacija, što je važno jer su u našem članstvu ljudi različitih političkih uvjerenja. Cilj je toga dana da se u doba kada svi odlaze na godišnje odmore samostalni umjetnici okupe i razgovaraju. Naše je okupljanje i druženje i jedini program toga dana. Ove smo godine to organizirali u Domu likovnih umjetnika i moram podcrtati da ni jedna jedina lipa iz sredstava HZSU nije utrošena za domjenak, nego su sve pokrili sponzori. Ljudi su bili ugodno iznenađeni, sjajno smo se družili.

Sve kohezijske sile koje mogu postojati među umjetnicima, a da se pritom ne narušavaju individualnosti, pokušat čemo iskoristiti. Poseban program nismo htjeli organizirati jer naše kolege uvijek sviraju i rade izložbe za druge, pa nismo htjeli iskoristiti sami sebe. Ne mislim da će takva druženja učiniti mnogo za boljitak samostalnih umjetnika, ali osvještenje je našega sjajnog zajedništva u tome da ljudi imaju slične probleme, da su u punom smislu kolege. To može imati velike pozitivne efekte i pomoći u definiranju, a onda i rješavanju pitanja koja tište slobodne umjetnike.

Kako ste se kao samostalni umjetnik odlučili angažirati? Trenutno obavljate tri zahtjevne dužnosti: predsjednik ste Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, zatim predsjednik Ogranka scenarista i dramskih pisaca te ste nedavno kao član Upravnog odbora društva dramskih umjetnika izabrani na dužnost glavnog urednika časopisa »Hrvatsko glumište«.

— Ja sam dvadeset i četiri godine član Hrvatskoga društva književnika, i nikada me prije nije zanimao taj oblik rada, ali stekao sam dovoljno iskustva, što mi je jedna kolegica prilikom imenovanja za predsjednika HZSU rekla, ja sam staloženi fajter. Očito sada postoji potreba za takvima. Pristao sam biti predsjednik Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika jer mislim da se njezini problemi mogu riješiti jedino upornim pritiskanjem bez previše ekscesa. Na svim tim skupovima, tribinama i novinskim konferencijama bio sam protiv traženja ministrove ostavke, tako da sam čuo u kuloarima da sam Vujićev čovjek. Ja mogu biti svačiji čovjek, ali Vujićev nisam sigurno, ni bilo koga iz politike.

Moje je stajalište bilo: prvo, nemojmo tražiti nešto što ne možemo dobiti. Mogli bismo vikati da želimo ostavku koliko hoćemo, ali je ne bismo dobili. Ali ako bismo je i mogli izboriti, što bismo s time dobili? Dobili bismo novog ministra kojega nije red dirati prvih stotinjak dana, onda mu treba stotinjak dana da nas uopće primi i onda nam treba stotinjak dana da mu uopće objasnimo u čemu je problem, a nakon toga je pitanje koje će biti njegovo stajalište. Bio sam za to da s postojećim strukturama riješimo problem.

Koji su ključni problemi hrvatskih dramskih pisaca i scenarista? Koliko ste uspjeli u nastojanjima da se vaš rad adekvatno financijski vrednuje?

— Postoji velik problem sa scenaristima i dramskim piscima u Hrvatskoj, a to je dakako pitanje cjenika. Mi smo donijeli cjenik kojega bi se trebali držati svi scenaristi i pisci, i u kazalištu je to uglavnom zaživjelo. No, iako je kazalište prihvatilo naš cjenik, već dvije godine traje natezanje s Hrvatskom televizijom. To posve sliči igrom s koeficijentima i s ministrom Vujićem, jer je opet igra razvlačenja, igra bad guy — good guy, no rezultata još nema. Održan je niz raznih sastanaka na televiziji da bi se promijenio njihov cjenik, da bi se scenaristički posao počeo plaćati i valorizirati tako da ga mogu pisati profesionalci. U nas se uvijek kuka da imamo jako malo dobrih scenarija. No, to je zbog toga što je pisanje scenarija za televiziju povlastica amatera. Po ovim honorarima koje televizija plaća, a vrlo je često tako i za film, pisanje scenarija jedino si mogu priuštiti zaljubljenici i oni koji žive od nečega drugog. Honorari su neprihvatljivo mali.

Osim toga, neprirodno je da televizija kao kupac proizvoda ima cjenik, a prodavatelj usluge teksta ili djela ga nema. To smo promijenili na način da i mi imamo cjenik, ali nažalost naši cjenici i cjenici Hrvatske televizije, a to se primarno odnosi na dramski program, radikalno se razlikuju.

Hoće li privatizacija Trećeg programa pomoći piscima?

— Da se nije dogodilo ovo što se sada događa s televizijom u Hrvatskoj mi ne bismo imali izgleda riješiti problem. Kao što su nam za rješenje problema zajednice umjetnika pomogli izbori, tako vjerujem da će s jačanjem konkurencije uskoro početi ozbiljnije i brže rješavanje problema s televizijom. Beskrajno je korisno što je Treći program promijenio vlasnik. Probudilo je to odmah i NOVU TV i manje televizije, počelo se događati tržište. Vjerujem da ćemo uskoro imati i za scenariste radosne vjesti. Svi se uporno žale zašto nema scenarija, a nitko ne misli da za to trebate profesionalne scenariste. Mi imamo vrlo dobre scenariste, imamo strašno zanimljiv val u dramskoj literaturi s nekoliko sjajnih pisaca. Događaju se zanimljive stvari, a naši su pisci igrani vani više nego ikada, i ne može mi netko reći da ti ljudi ne znaju pisati. No, ti ljudi ne mogu si priuštiti da pišu za ovu i ovakvu televiziju.

Upravo ste preuzeli funkciju glavnog urednika časopisa »Hrvatsko glumište«. Koja je vaša koncepcija tog časopisa i što u njemu treba mijenjati?

— Kako sam član Upravnog odbora Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, časopis »Hrvatsko glumište« smatram izrazito važnim časopisom. S radošću sam ga čitao dok su ga prije radile kolege, pogotovo u posljednje vrijeme, dok ga je uređivao gospodin Marko Torjanac, no nešto generalno s tim časopisom nije bilo u redu jer bi u posljednje vrijeme svaki glavni urednik uspio napraviti jedan do dva broja. Ono što je primarno, a to je ključ moje koncepcije, jest održati kontinuitet i izlaziti četiri puta godišnje. Nije nam cilj raditi genijalan časopis, nego raditi najbolji časopis što možemo. Takav je časopis specifičan jer se radi za poznate čitatelje, članove Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, no kanimo to proširiti na deklarirane štovatelje kazališta i dramske umjetnosti. On mora imati kao dominantan ljetopisni dio, jer to je časopis koji se ne baca, to je časopis koji se čuva. Negdje se moraju pobrojati sve premijere, sva važnija događanja. Mi imamo izrazito mnogo kazališnih festivala, od velikih i važnih do manjih, ali i ti malo manji veliki su onima koji su dobili nagradu na festivalu.

Dakle, treba postojati mjesto gdje će se barem ukratko svi ti festivali obraditi i pobrojiti nagrađeni, jer ovo što izađe u dnevnom tisku zaboravi se, a tisak se baci. Iz ovog časopisa za pet godina svatko mora saznati tko je dobio koju nagradu za što, tko je radio koju premijeru u kojem kazalištu, tko je glumio, tko je radio scenografiju i sl.

Osim toga, mi imamo zadaću da obavijestimo članstvo o aktivnostima njihove udruge, Hrvatskog društva dramskih umjetnika, i o raznim događanjima, pa, nažalost, i doneseno ozbiljne nekrologe.

Nadalje, sve nećemo moći ostvariti u prvom broju jer ga ubrzano radimo. Za sada se rad na časopisu doima više kao iskrcavanje na Normandiju nego kao rad na časopisu. Želimo nadoknaditi sedam mjeseci neizlaženja časopisa, obraditi to, konzervirati što se najvažnije dogodilo u kazalištu, a pritom ipak biti zanimljiv čitatelju, što nije laka zadaća. Vrlo sam sretan jer sam uspio oformiti radišnu i darovitu redakciju koja će to uspjeti.

Hoćete li biti ustrajniji od svojih prethodnika?

— Problem »Hrvatskog glumišta« uvijek je bio i taj što je sa svakom promjenom glavnog urednika dolazilo i do apsolutne izmjene redakcije, a nadam se da će ova redakcija tako funkcionirati da, kada se promijeni glavni urednik ili netko od urednika, časopis neće stati na sedam mjeseci, nego će zadržati kontinuitet. U perspektivi ostaje želja za bogatijim časopisom, a vjerujem da ćemo u tome uspjeti kada odradim sve zaostatke koje smo nakupili zbog neizlaženja i krenemo sa specifičnim tematskim brojevima. I dalje ćemo zadržavati ljetopisni dio, ali kao časopis za poznata čitatelja mi nemamo kritika, niti ih imamo namjeru objavljivati. Za to postoje neki drugi časopisi. Informacija, što detaljnija i ono što je bitno, apsolutno provjerena, jest ono što nas ponajprije zanima. U tematskim brojevima pokušat ćemo naći takve teme, a ima ih dosta, u kojem će članovi HDDU-a moći pronaći nešto za svoje usavršavanje, rad na svom glumačkom ili drugom umjetničkom području.

Recite nešto o vašem pisanju kao osnovnom umjetničkom radu. Dobili ste nagradu stručnoga žirija za najbolji scenarij kao i nagradu Oktavijan za film Generalov carski osmijeh, a nedavno je izvedena vaša komedija Zlatna punica...

— To sam djelo pisao pod drugim naslovom, no mislim da je Zlatna punica jako dobar naslov. Glumac koji je naručio tekst i koji je režirao, Željko Duvnjak, to je promijenio. Izrazito sam sretan i s podjelom u predstavi, jer osim Duvnjaka glume Marija Kohn i Csilla Barth-Bastaić. Oni tu predstavu izrazito mnogo igraju, a meni je ona posebno važna jer sam uvijek tvrdio da znam pisati komediju, ali je dosad nisam radio. Za programsku knjižicu sam rekao, ali nije objavljeno, da sam dramski pisac koji ne voli pisati za kazalište, nego za glumce. To se točno dogodilo kod Zlatne punice, jer glumci su naručili da im napišem nešto, a ja sam majstor koji voli šivati od donesenog materijala. Sašio sam im nešto za što mislim da je vrlo duhovito. Pogledao sam četiri izvedbe i ljudi se smiju i uživaju u predstavi.

Iako sam govorio da znam napisati komediju, nisam bio siguran hoće li publika, osim dječje publike za koju sam dugo pisao i dobro je poznavao, prepoznati moj humor. Nisam znao imamo li sličan humor, hoće li oni razotkriti moj način humora, ali čini se da su ga prihvatili. Na jednom mjestu napisao sam rečenicu koja sama po sebi nije uopće smiješna, ali joj je kontekst takav da sam, kada sam je pisao, prasnuo u smijeh, a u svim izvedbama koje sam vidio upravo je tamo prasak smijeha.

Što novo pripremate?

— Radim na drami koju moram završiti jako, jako brzo. Naslov je Portret Josipa Broza. To je tema s kojom se ja mučim, borim, igram jako dugo, i već dvije-tri godine mota mi se po računalu i raznim skicama.

Postoji još nešto što već godinama radim, a čeka trenutak da se otvori do kraja. No, to će se dogoditi kada televizija promijeni cjenik. Naime, skicirao sam skromnu humorističnu seriju za koju tvrdim da je duhovita. Zove se Svjetionik na pučini, i to je mala serija za koju sam skicirao tridesetak epizoda, i koja je beskrajno jeftina jer se koristi istim interijerom. Trideset sam epizoda skicirao, prvu razradio, a napisao trinaest. Mogao bih je pisati i u sto pedeset nastavaka, jer je tako koncipirana.

Televizijska je serija tip posla koje čovjek radi jednom do dva puta u životu. Nitko od naših velikih scenarista nije pisao po jednu seriju svake druge godine. Serije se nepravedno tretiraju kao nešto što se napiše brzo. Takvo tretiranje dramskoga pisca na televiziji ne dolazi od strane redakcije. Svi ljudi koji rade u Redakciji dramskoga programa to razumiju, pa i oni sami većinom su scenaristi. Oni iznad njih su problem. Po nekim službama koje određuju koliko što vrijedi u novcu, reklo bi se da njih kvalitetan tekst uopće ne zanima. Za ovu bitku za priznavanje i važnosti scenarističkoga posla mi u potpunosti imamo potporu od redakcije, no ni oni ni mi nismo dovoljno jaki da bi netko uopće sjeo i dobro razmislio o tome. Prije pet mjeseci predsjednik HDDU Goran Grgić i ja imali smo sastanak kod ravnatelja HRT-a Galića i na rastanku je on izričito obećao povećati sada bijedne honorare dramskih pisaca i scenarista i rekao da to smatra riješenim problemom, da shvaća značenje scenarija i da je trenutna situacija neprihvatljiva. Dapače, pred nama je zadužio gospodina Schmidta da se usuglase ti cjenici, a eto prošli su mjeseci i mjeseci, a od njega ni pisma ni razglednice.

Razgovarao Zlatko Vidačković