Istinom u glavu

Istinom u glavu

Dunja Dragojević, Nova njemačka drama, Znanje, Zagreb, 2003.

Premda se izbor prema kriteriju najuspješnije od uspješnog i ne mora uvijek pokazati najboljim u prezentiranju neke nacionalne dramske produkcije, u ovome se slučaju poklopilo to da se na jednom mjestu nađu drame koje pripadaju samom vrhu kazališnih uspješnica (četiri uvrštene drame: Paraziti Mariusa von Mayenburga, Adam Geist Dee Loher, Republika Vineta Moritza Rinkea te King Kongove kćeri Theresie Walser podjednako su dobro ocijenjene i od publike i od struke), koje su istodobno kvalitetan presjek zbivanja na suvremenoj njemačkog dramskoj sceni.

Autorski pristup

Upravo time što s pomoću maloga broja međusobno posve različitih drama uspijeva ponajprije prenijeti duh nove njemačke drame, što bih istaknula kao njegovu najvažniju osobinu, ovaj se izbor pokazuje kvalitetnim. Dok tematska i stilska raznovrsnost djela svjedoči o nepostojanju jedinstvenih pravila i individualiziranom, autorskom pristupu dramskome tekstu (mnogi se teoretičari slažu u tvrdnji da je u novoj europskoj drami u kazališnom središtu ponovno autor), s druge će strane sve te drame dijeliti izrazito slično viđenje svijeta te izazivati gotovo identičan završni dojam u čitatelja (ili gledatelja) — sve one govore o svijetu u kojem vlada posvemašnje razočaranje u bilo kakve ideje, koncepcije ili sustave. Namjera novih dramatičara ponajprije je u dijagnosticiranju stanja u kojem se nalazi zapadna civilizacija nakon što je prvotni ushit (koncepcijom o ujedinjenoj Europi i blagodatima demokracije, padom komunističkih režima i sl.) počeo popuštati i preokretati se u vlastitu suprotnost. Iako ove drame o tim pitanjima ne govore uvijek izravno, na njima se temelje i ona ih bitno određuju.

Svagdje je to svijet beznađa, iscrpljen i obezvrijeđen do te granice da u društvu više nigdje ne postoji prostor unutar kojega je moguće uspostaviti vrijednosno uporište ili barem nakratko pronaći oazu ljudskosti i utjehe. Ove četiri drame zanimljivo je promatrati upravo kroz to pitanje jer je svaka usmjerena na određeni prostor unutar zajednice kako bi ga dokraja ogolila i unutar njega dokinula mogućnost humanog okruženja.

Tako će se u Mayenburgovoj drami na meti pronaći temeljna jedinica društva — definicija obitelji kao mjesta međusobne povezanosti i pomaganja te učenja pozitivnih vrijednosti grubo je poništena prikazom parazitskih odnosa među likovima koji opstoje hraneći se nanošenjem boli i štete drugome te osjećaju da žive tek kada drugi zbog njih bivaju lišeni punine vlastita života. Drama Dee Loher seli interes iz središta na margine društva, kojima luta glavni lik znakovita imena i prezimena — Adam Geist. Idući od jedne socijalne (pod)skupine do druge — i u stilu srednjovjekovnih komada prolazeći put od jednog ekstrema — zla (narkomanija, rat) do marijanskih svetišta kao privida dobra, ovaj suvremeni Jederman izriče svoj vapaj: »Ja samo želim shvatiti pravila!«, no želja za pronalaskom mjesta kojemu pripada u ovom se svijetu ne ostvaruje ni u zlu ni u dobru, te on završava život s nadom u neke nove civilizacije koje će, ukoliko nas otkriju, donijeti nešto pozitivnije. Preostale drame smještene su u izolirane prostore — starački dom kao mjesto u kojem obitavaju oni čiji život ionako više ne vrijedi i ne pripadaju ovom društvu (King Kongove kćeri), te tajno mjesto (Republika Vineta), udaljeno od očiju javnosti, u kojem se kreiraju nove, idealne zajednice.

Morbidnost kao svakodnevica

U tim je dramama svaka pomisao na mogućnost pronalaženja bilo kakva izlaza grubo ismijana kao naivna. Humor i iskrenost kategorije su koje bivaju iskorištene samo u te svrhe — smiješno je uvijek na granici ironije, cinizma i oštre satire, a iskrenost se javlja jedino kao bolna osviještenost. Bez vjere i nade u promjene, likovi su ostavljeni da se snalaze u vlastitom bezizglednom i besmislenom postojanju. Svjesni svoga stanja, oni se nemaju snage ni želje buniti, njima ne vlada revolt, nego dosada, a nju ne može poremetiti nikakav šok — oni su prošli i iskusili sve. Ovdje pored pozitivnih i negativne pojave gube na svojoj snazi pa se još jedna zajednička karakteristika nalazi u sveopćoj detabuizaciji, u kojoj će najmorbidniji detalji biti tretirani kao svakodnevna rutina. Iako to i može donekle djelovati na gledatelja, dramaturgija krvi i sperme zapravo je svjesna da je umjetnost odavno prestala šokirati ljude i da je svaki šok prekratka trajanja da bi polučio vrednije rezultate. Ovdje se kazalište prikazuje samo kao zrcalo vanjskoga svijeta, koji je također izgubio obzirnost prema osjetljivim temama. Motiv smrti kao vječna dramska inspiracija ne zaobilazi ni novu njemačku dramu i nerijetko se javlja združen upravo s tabu-temama: u Parazitima samoubojstvo pokušava učiniti trudna žena — priželjkujući i smrt vlastita djeteta, King Kongove kćeri u staračkom će domu, ubijajući svoje štićenike i uređujući ih potom u holivudskom stilu, smrt tretirati kao najblistaviji trenutak, krunu bezvrijedna staračkog života, dok Adam Geist jedini izlaz nalazi upravo u smrti. Bilo da je tretirana kao jedina preostala mogućnost ili način gospodarenja vlastitim ili tuđim životom, ona je motiv kojim se još više potencira ideja o uzaludnosti življenja.

Indikatori umjesto kritike

Iako bi se određenje ovih drama kao angažiranih možda protivilo njihovu prikazu današnjega svijeta kao nepromjenjivo beznadna i bez vrijednosti — pa ih je točnije opisati kao indikatore društvenoga stanja nego kao njegovu kritiku, one će i posrednim načinom snažno progovarati o društvenim i političkim problemima. U tom smislu u ovom izboru svojom izravnošću najdalje ide drama Adam Geist (dijelom podsjećajući i na brehtijanski teatar), ali se najzanimljivijom čini Republika Vineta, satira suvremenoga kapitalističkog društva u kojem se kao novi arbitri javljaju biznismeni, idealan je grad turistički grad, marketinški osmišljen i ekonomski isplativ, a biti znači djelovati, makar i u simuliranoj zbilji u kojoj djelovanje ne polučuje konkretne rezultate.

O ovim dramama teško je govoriti u kontekstu sviđanja ili nesviđanja, one apstrahiraju iz današnjeg svijeta ono najlošije i nisu ovdje da nam se svide, nego da zajedničkim načelom — istinom u glavu (koje je to izravnije što je odsutniji svaki dodatni komentar) daju snažan kazališni odgovor i ne baš blistavu prognozu budućeg vremena.

Ljubica Anđelković