Ipak neki korak naprijed

Ipak neki korak naprijed

Plaće još zaostaju do petnaest posto za plaćama u privredi i javnim poduzećima. S Vladom je dogovoren porast osnovice za 4,2 posto i o tome valja pregovarati idućih godina

Na prvi pogled reklo bi se da je u zemlji u kojoj svega desetak posto ljudi ima visoku stručnu spremu, u kojoj je nezaposlenost velika, odnosno primjena znanja minimalna, i Ministarstvo znanosti i tehnologije neka zastarjela ustanova, ne odveć korisna društvu. Reklo bi se i da država ne mari baš za znanost, jer se na skupu znanstvenika i znanstvenih novaka u Saboru, 5. studenoga 2003, koji su raspravljali o budućnosti hrvatske znanosti, nije pojavila politička publika, čak ni u ovo predizborno vrijeme. Nitko se ne bori previše za znanje, iako se mnogi stari političari u svojim kampanjama uvijek pozivaju na mlade.

U zemlji gdje ni industrija ne cvjeta, a kamoli znanost, još vlada staromodni pojam znanstvenika (umna glava i jeftino odijelo), umjesto pojma poduzetna čovjeka, kakav postoji u Finskoj, gdje je čak četrdesetak posto visokoobrazovanih i gdje se u znanost ulaže sustavno i mnogo. Zanimljivo je da nas je pretekla čak i Mađarska, u kojoj je dvostruko više visokoobrazovanih nego u nas.

Solidna ocjena

Ministarstvo znanosti i tehnologije, iako se svega oko jedan posto iz bruto društvenog proizvoda izdvaja za znanost i visoko školstvo, ipak je pokazalo u posljednje četiri godine mnogo više inicijative i rezultata od Ministarstva prosvjete, koje iz BDP-a dobiva 3,23 posto. Ocjena koju je dobilo Ministarstvo znanosti i tehnologije od strane Sindikata solidna je, dakako za naš teren, na kojem je cvijet znanosti još samo klica. Krenulo se ipak u reformu, osnovana su sveučilišta u Zadru i Dubrovniku, povećavan je broj znanstvenih novaka, i, što je za društveni izlog najvažnije, krenuo je projekt sufinanciranja kamata za stanove znanstvenicima.

U Hrvatskoj je teško postići cjelovitu reformu znanosti i školstva, jer nemamo integrirano Sveučilište, odnosno, fakulteti su samostalne pravne osobe, pa dekani fakulteta potiču i centralistički sustav. Kada sveučilišta konačno postanu autonomna, kao na Zapadu, a fakulteti njihove podružnice, ona će imati i veću javnu odgovornost. Zbog samostalnosti fakulteta događaju se i paradoksi u društvu, pa tako studiji ekonomije i prava primaju velik broj studenata (a upravo je njih najviše nezaposlenih), dok studij farmacije upisuje svega tridesetak ljudi. Dapače, na ekonomskom fakultetu može se još i legalno platiti upis, kao da stotine primljenih nije dovoljno i kao da nam u ekonomski prosperitenoj zemlji treba još ekonomista. Drugim riječima, nema kontrole kadrova, nadgledanja upisnih kvota prema mogućnostima zapošljavanja, interesima tržišta i društva.

Slabost kao fraza

Postala je gotovo i fraza reći da je znanost slabo financirana, društveni status znanstvenika slab, a utjecaj znanosti na društveni i materijalni razvoj slabo vidljiv. Autsajderski status znanosti prilično potiču i mediji, koji malo pišu o znanju ili afirmiranju znanstvenika. Spona između znanosti te industrije i privrede gotovo je nevidljiva — osim Plive i Tesle Ericssona, vrlo je malo jakih tvrtki koje bi mogle zapošljavati i poticati znanstvenike. Sindikat bi naveo još štošta — zastarjele metode obrazovanja, nesustavno praćenje odlaska visokoobrazovanih kadrova u inozemstvo, loš odnos osnovnoga, srednjoškolskog, i visokog obrazovanja, odnosno, nedostatak jedinstvena obrazovnog sustava, nedostatak čvrste veze između fakulteta i javnih instituta itd. Nema snažne financijske potpore važnih projekata. Kao što u prosvjeti nema jasna cilja što država zapravo hoće od prosvjete, tako ni znanost, na primjer, nema definirane projekte od nacionalne važnosti, na temelju kojih bi se provodili natječaji.

Dva ministra — dvije koncepcije

No, ocjena mandata ministra Hrvoja Kraljevića, kojega je 2002. zamijenio Gvozden Flego, nije uopće crna. Neki su projekti ipak krenuli, ili je barem potaknuta rasprava o njima, iako se slika općega stanja nije bitno promijenila. S Kraljevićevim dolaskom na ministarsko mjesto započela je rasprava o reformi, odnosno, utvrdili su se neki zajednički dokumenti o znanosti i školstvu kojima Hrvatska slijedi Europsku uniju. On je iz ladice izvukao zanemarenu Lisabonsku konvenciju, potpisanu još 1997, koja je vrlo važna za proces nostrifikacija diploma. Apsurdno je da student prava s diplomom Sorbonne ne može u Hrvatskoj dobiti nostrifikaciju, da ga formalno nadvisuje neki naš trećerazredni pravnik. Papirologija je velika zapreka i u kretanju radne snage, pa stoga Lisabonska konvencija propisuje osnivanje agencija (ENRIC/NARIC i ENQUA), koje uspostavljaju mrežu podataka i nadziru sposobnost studenata i vrsnost studija. Važno je bilo za Kraljevićeva mandata i prihvaćanje Bolonjske deklaracije, potpisane 1999, kada se 29 europskih zemalja obvezalo na započinjanje stvaranja jedinstvenoga europskog obrazovnog sustava, koji bi se trebao dovršiti do 2010. godine. Smjernice za reforme, koje predlaže Bolonjska deklaracija, prihvatila je i Hrvatska, naknadnim ubacivanjem, 2001. godine. U priprei je bio i zakon koji bi regulirao tu deklaraciju, ali je Kraljević našao na veliki otpor Sveučilišta u Zagrebu, koje nije prihvaćalo reformu. Neintegrirano sveučilište, odnosno, pravo svakog fakulteta da odlučuje o sebi, i dalje deklaracije, pa makar i potpisane, ostavlja po strani. U novom Zakonu, sastavljenu za mandata Gvozdena Flega, pomaknuli su se rokovi, pa je proces integracije sveučilišta planiran tek za 2007.

Kraljeviću je uspjelo povećati broj znanstvenih novaka sa 1000 na 2400. Taj proces, koji je važan za kadrovsku obnovu sveučilišta, zaustavio je Gvozden Flego, smatrajući da taj broj dovoljno potvrđuje razvojnu snagu zemlje.

Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu još je jedan plus ministru Kraljeviću. Naime, u procesu je ostvarenja jedan vrhunski projekt, s priznatim svjetskim stručnjacima, koji bi i našim znanstvenicima pružio mogućnost visoke naobrazbe.

Osnovana je i nacionalna zaklada za znanost, jednoglasno prihvaćena u Saboru, kao nov izvor financiranja znanosti. I to bi bio način približavanja svijetu, po uzoru, recimo, na Irsku, koja ima nacionalnu zakladu, ili po uzoru na američki NSF.

Kraljeviću se pripisuje i osnivanje regionalnih sveučilišta, jer je Hrvatska premala zemlja da bi bila centralizirana i da bi se dvije trećine studenata usredotočilo u Zagrebu. Svakako je važno, a što mu i Sindikat priznaje, osnivanje sveučilišta u Zadru i Dubrovniku.

Među realiziranim projektima svakako je najvažniji projekt sufinanciranih kamata za stambene kredite, odnosno omogućavanje niske kamate korisnicima, od svega 2,1 posto. I s tim smo se projektom čak i pozitivno odmakli od nekih razvijenih zemalja, gdje se mladi znanstvenici još koriste dijelovima studentskih domova, a nemaju na državnoj razini riješeno stambeno pitanje.

Mnogo vike ni za što

Daleko je sve to od pravih reformi, ali je ipak daleko i od statusa quo, koji se od nas obično očekuje. Nije gotovo sve ostalo na razini prijedloga, kao što je slučaj s Ministarstvom prosvjete. Kraljević, na primjer, nije uspio dobiti bitku sa sveučilištima koja se opiru reformi, odnosno procesu autonomiziranja. Iako je osnivanje dvaju novih sveučilišta velik korak za Hrvatsku, malen je za, primjerice malu Slovačku, gdje ima čak 27 javnih sveučilišta i petnaestak privatnih.

Velik je problem bio i rebalans budžeta, odnosno gubitak više od stotinu milijuna kuna iz proračunskih sredstava namijenjenih Ministarstvu znanosti i tehnologije za 2003. Šezdeset milijuna kuna izgubljeno je na području znanstveno-istraživačke djelatnosti, a visoka naobrazba izgubila je time oko dva milijuna kuna. Objašnjenje bi trebala dati država, koja u Razvojnim prioritetima, napisanim 2001. godine, obećava povećanje financiranja obrazovanja i znanosti u trogodišnjem razdoblju na razinu postotnog izdvajanja iz BDP-a u zemljama EU (što bi značilo tri posto). Opet, kao i uvijek, mnogo vike ni za što.

Lada Žigo

Mislav Žigo, asistent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu

Početak mandata Ministarstva obilježile su neke pozitivne promjene. U prvom redu uredno uplaćivanje novca na račune znanstvenih projekata, uključujući i zaostatke za 1999. godinu (u tom razdoblju nije bilo uplaćivano gotovo ništa). Također, pozitivni su pomaci uočljivi i pri otvaranju novih projekata. Čini mi se da se u tom segmentu efikasnost ministarstva poprilično povećala. No da se razumijemo — ista je ta efikasnost u prošlom mandatu bila gotovo ravna nuli.

To je, mislim, najvažniji problem koji je Ministarstvo uspjelo riješiti. Bilo je još nekih pozitivnih pomaka, te smatram da rad ministarstva u ovom mandatu zaslužuje barem prolaznu ocjenu. Ipak, ne i najvišu. Može se zapaziti još podosta (administrativnih) nespretnosti u njegovu radu.

Primjerice, u slučaju financiranja putovanja na znanstvene skupove. Novčana se potpora može dobiti, ali je cijeli postupak dosta dug i nespretan. Također, primanje novih znanstvenih novaka proces je koji malo ide, a malo stoji. Iako ima fakulteta i odjela kojima su nužni. Opterećenje nastavom postaje sve veće, što sam osjetio na svom fakultetu (PMF — Matematički odjel).

Žao mi je što se slučaj s Veleučilištem u Splitu pretvorio u medijsku trakavicu i što Ministarstvo nije imalo dovoljno snage riješiti ga na vrijeme. Tomu je očito pogodovala i umiješanost politike, ali i neinformiranost javnosti. Mnogi, naime, misle da je za valjanost diplome dovoljno da ustanova koja je izdaje bude registrirana pri Trgovačkom sudu!?

Ministarstvo je također pokrenulo i važan projekt ISVU — jedinstvene sveučilišne baze podataka koja objedinjava podatke o nastavi i ispitima. No tu je bilo velikih porođajnih muka i način na koji se projekt realizirao nije svuda najbolje prihvaćen. Mislim da se nikako nije smjelo dogoditi da Vlada oduzme Ministarstvu dio proračuna. Taj događaj možda i najbolje opisuje nespretnosti o kojima govorim (tu bi se mogao uporabiti i neki jači izraz).

Neke pak druge promjene odgođene su ili zaustavljene izravnim ili neizravnim miješanjem politike, pa se te situacije i ne mogu promatrati isključivo u kontekstu rada Ministarstva. Isto tako, ni Vlada nije u potpunosti ispunila predizborna obećanja o povećanju izdvajanja za znanost. Otežavajuće okolnosti bile su i kadrovske križaljke (promjena ministra).

Kada se sve uzme u obzir, ponavljam, mislim da rad Ministarstva zaslužuje prolaznu ocjenu. Nadam se da će ona u idućem mandatu biti još viša.

Krunoslav Pisk, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

Teško je dijeliti mandat ministra Kraljevića i ministra Flege, jer je mnoge projekte prvi ministar započeo, a drugi naslijedio i dovršio. Njihov rad može se ocjenjivati ukupno, kao rad Ministarstva znanosti i tehnologije unatrag četiri godine, a Sindikat može, s obzirom da je bio i socijalni partner Vladi i Ministarstvu, navesti pozitivne i negativne poteze Ministarstva.

Jedna je od važnijih stvari utvrđivanje Partnerstva za razvoj, odnosno, donošenje dokumenta po kojem se Vlada obvezuje na stalni rast sredstava iz budžeta namijenjenih znanosti i obrazovanju. Konačni je cilj dosegnuti srednju vrijednost Europske unije.

U Sindikatu također cijenimo i utvrđivanje doprinosa solidarnosti u odredbama Zakona o radu, što je također vrlo važno za buduću organizaciju znanosti.

Valja također istaknuti osnivanje Fundacije za znanost, kao i vrlo važno osnivanje novih sveučilišta u Zadru i Dubrovniku.

Važno je također i da su nakon dugo vremena počela pristizati sredstva za znanstvenu opremu. Na primjer, u prihodima namijenjenim Institutu Ruđera Boškovića za ovu godinu, gotovo deset posto sredstava pristiglo je za potrebnu znanstvenu opremu. Kao primjer možemo spomenuti kapitalni uređaj za nuklearnu magnetsku rezonanciju, takozvani NMR, o čemu ovisi kvaliteta rada velikoga dijela organskih kemičara u Hrvatskoj. Svakako je pozitivna mjera i oslobađanje od PDV-a za znanstvenu opremu.

Cijenimo i pokretanje projekata u okviru programa Razum i Test, odnosno omogućavanje sredstava koja ohrabruju mlade stručnjake da uđu u tehnološko-komercijalne projekte. Otvoreno je i oko tristo reformskih radnih mjesta za mlade stručnjake.

Vrlo je važno i to da je pokrenuta reforma znanosti i visokoga obrazovanja. Kao jedan od najvećih uspjeha Ministarstva znanosti i tehnologije za ovoga mandata valja spomenuti velik projekt sufinanciranja kamata za stanove znanstvenim novacima, koje su dogovorili sveučilište, država i banke.

Među još nekim prednostima za mandata Hrvoja Kraljevića valja spomenuti i to da je znanstvenim institutima dana veća sloboda da biraju članove upravnih vijeća.

Što se nedostataka tiče, svakako je mnogo više bilo očekivanoga nego dogovorenog. Projekt reforme bio je odveć spor, a dugo je trajalo i donošenje Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji je stupio na snagu u srpnju ove godine. Za mandata Hrvoja Kraljevića pokrenuta su dva zakona — jedan o visokom školstvu, drugi o znanosti, a nova grupa, nakon njegova mandata, te je zakone objedinila i napravila podosta kompromisnih rješenja. Zakon je u mnogim dijelovima nedorečen, nudi više opcija (npr. Sveučilište može i ne mora biti jedna pravna osoba).

Plaće još zaostaju do petnaest posto za plaćama u privredi i javnim poduzećima. S Vladom je dogovoren porast osnovice za 4,2 posto i o tome valja pregovarati idućih godina.

Veliki je problem bio i rebalans budžeta, zbog čega je Ministarstvo znanosti i tehnologije izgubilo 117 milijuna kuna. Dogovoreno je da se dio novca dobivenih od privatizacije firmi, npr. Ine, namijeni za znanost i obrazovanje, no Sindikat nema nikakvih informacija da se to provelo.

U ovoj godini zaustavljeno je primanje novih znanstvenih novaka, no sindikat se nada da će se to promijeniti.

Zaključno, uza sve probleme, koji se tiču velikim dijelom i izvedbene politike, znanost je za ove vlasti ipak dobro prošla. Stvara se dojam da idemo naprijed, da se ipak ušlo u reformu. Valja reći da je spori proces promjena rezultat slabosti i znanstvene zajednice, a ne samo Ministarstva. Da je Hrvoje Kraljević imao potporu zagrebačkoga Sveučilišta, zacijelo bi i zakoni o znanosti i visokom obrazovanju bili bolji.

Ovaj je Zakon svakako bolji od prethodnog, onog iz devedesetih, jer ima više nepolitičkih tijela, veću je autonomiju dao Sveučilištu, ali mu je slabost mana u tome što je odveć kompromisan.

Aleksandar Stipčević, sveučilišni profesor

Jedan od najuočljivijih fenomena u današnjoj Hrvatskoj pojava je velikog broja vrlo sposobnih mladih znanstvenika na gotovo svim znanstvenim područjima. dovoljno je prolistati stručne i znanstvene časopise i zbornike koji se tiskaju u nakladi najrazličitijih instituta, zavoda, muzeja, arhiva, galerija, pa da se brzo ustanovi da u nas u posljednjih nekoliko godina dolazi do smjene generacija znanstvenika, do afirmacije novih imena, koja će u idućim desetljećima dati pečat hrvatskoj znanstvenoj misli. Unatoč i usprkos pesimističkim prognozama koje svakodnevno slušamo i čitamo od profesionalnih katastrofičara, koji se koriste svakom prigodom da ocrne svoju zemlju, izvan je svake dvojbe da je znanost i kultura općenito u Hrvatskoj ušla u zrelu fazu razvitka i da novi naraštaj hrvatskih znanstvenika daje već sada, a dat će još više i u budućnosti, sjajnih rezultata.

Dvije pojedinosti potvrđuju sve izrazitiji rast znanstvene i kulturne proizvodnje u Hrvatskoj. Tu je najprije rast izdavačke djelatnosti, a onda i sve veća kvaliteta objelodanjenih znanstvenih knjiga i članaka u časopisima i drugim periodičkim publikacijama.

Rast izdavačke djelatnosti lako je dokumentirati podacima koji se sustavno skupljaju i obrađuju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Nažalost, podaci koje dobivamo iz te ustanove nisu potpuni, jer se oslanjaju na tiskanu i snimljenu (audio-vizualnu) građu koju prima od izdavača i drugih proizvođača. Poznato je, međutim, da mnogi mali ili povremeni izdavači, odnosno nakladnici, nisu nikada čuli da postoji Zakon o obveznom primjerku, pa svoje proizvode ne šalju Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a neki od njih to i znaju, ali računaju, mnogi i s pravom, da ih nitko neće pozvati na odgovornost zbog nepoštivanja zakona, odnosno da neće imati nikakvih neugodnosti (financijskih) zbog svoga propusta. Ne znamo koliki je postotak građe koja ne stiže u tu ustanovu, ali vjerojatno nećemo pogriješiti u nagađanju, da taj postotak nikako nije manji od deset posto.

Dakle, po statistici koja se vodi u NSK, u Hrvatskoj je 1994. godine tiskano 2223 naslova papirnatih knjiga. Dvije godine poslije (1996) taj se broj popeo na 3168, a 2000. godine na 3764 naslova. Rast je nastavljen, pa se može očekivati da će ove 2003. biti tiskano najmanje pet tisuća naslova, ne računajući onih deset posto neregistriranih knjiga i broj knjiga u elektroničkom obliku, koji također rapidno raste posljednjih godina. U te brojke uključene su sve knjige, a ne samo znanstvene, pa ipak iz njih možemo dobiti prilično jasnu sliku o nevjerojatnu rastu knjižne proizvodnje u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina. Nikada u povijesti hrvatske izdavačke djelatnosti nije ni približno tiskano toliko knjiga tijekom jednoga desetljeća!

Profesionalni sijači malodušja (ah, koliko ih ima u Hrvatskoj i kako su glasni!) reagiraju na te podatke pitanjem: »A kakve su kvalitete te knjige?« Mnogo smo puta čuli to pitanje, kojim se želi reći da ta velika proizvodnja nije dokaz njihove kvalitete. Naravno da u tome ima djelić istine, ali se moramo podsjetiti da postotak nekvalitetnih, glupih i nepotrebih knjiga nije u Hrvatskoj veći negoli u Italiji, Francuskoj ili bilo kojoj zemlji na zemaljskoj kugli. No, po takvim se knjigama ne sudi o kulturnim ili znanstvenim dostignućima neke zemlje, pa stoga ne treba to činiti ni za Hrvatsku.

Ono što je vrijedno i što će kao trajnu vrijednost današnji naraštaj hrvatskih znanstvenika ostaviti budućnosti, to su djela koja se svakodnevno pojavljuju na tržištu, a koja objelodanjuju znanstvene institucije i ozbiljni nakladnici kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, brojni instituti i zavodi na fakultetima diljem Hrvatske, Školska knjiga, Novi Liber, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Institut Ruđer Bošković, Književni krug u Splitu i bezbroj drugih.

Posebno skrećemo pozornost na činjenicu da su se u proteklom desetljeću pojavile izvanredno vrijedne i važne sinteze i temeljna djela iz mnogih znanstvenih područja. To govori o neospornoj činjenici da je znanost u Hrvata dosegnula onu zrelost koja se može postići samo ako se spoje ljudski potencijal, dobro organiziran znanstveni rad i osigurano financiranje. Mnogi se, vjerojatno, neće složiti da je sve tako ružičasto kako bi se moglo pomisliti nakon što se pročitaju ove riječi. Nije se teško s njima složiti da bi moglo biti i mnogo bolje, posebno kad je u pitanju financiranje znanstvene djelatnosti u Hrvatskoj, no ovdje govorimo o knjigama, dakle o onom segmentu problema koji je rezultat organizacije znanstvenoga rada. Uostalom, može li se itko sjetiti jednog desetljeća u cjelokupnoj povijesti hrvatske pisane riječi u kojem je tiskan tako velik broj znanstvenih monografija, znanstvenih časopisa, tematskih zbornika... kao u proteklom desetljeću.