Humorni komentar apsurda

Humorni komentar apsurda

Wladimir Kaminer, Berlinske ulice, prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Sada kada su za većinu stanovnika Europe godine prisilnoga komunizma konačno dovoljno daleko — čini se da se napokon svi mogu malo opustiti i barem djelomično prisjetiti tih vremena s nostalgijom i humorom. Hrvatsku je pisanu riječ nedavno u tom smjeru odveo Ante Tomić s romanom Ništa nas ne smije iznenaditi. No, mnogo prije nego na domaćem teritoriju, i pojedinim je svjetskim književnicima već pomalo dosadila suvremena, žestoka svakodnevica te su se u posljednjih pet, šest godina brojni književni junaci odjednom našli među crvenim petokrakama te nadobudnim drugovima i kamaradima. U toj se okolini odlično snašao i njemački pisac Wladimir Kaminer (rođen u Moskvi 1967). Već njegova prva zbirka iz 2000. lansirala ga je među najpopularnije njemačke književnike (iako je u Berlin doselio tek 1990), a i hrvatska čitalačka publika imala ga je priliku relativno brzo upoznati. Naime, 2002. u nas je prevedena njegova druga knjiga — roman Vojni rock. Iste te godine plodni je Kaminer objavio i svoju drugu zbirku, koju sada imamo prilike čitati pod naslovom Berlinske ulice.

Schönhausenska aleja uzduž i poprijeko

Dok je spomenuti Vojni rock u potpunosti bio smješten na crveni teritorij bivšega SSSR-a i tek je na svom kraju navijestio novu autorovu moguću domovinu — Njemačku, Berlinske ulice Kaminerova su posve njemačka zbirka. A najveći broj od njezinih gotovo pedeset priča zanimljivo je ograničen na relativno mali radijus jedne berlinske četvrti uz tek nekoliko nešto smjelijih izleta u okolicu. U izvorniku je autorova namjera da se ograniči na svoje susjedstvo i njegove stanovnike još naglašenija i samim izborom naslova — za naše prilike jednim lingvistički malo težim nazivom ulice: Schönhauser Allee. Preimenovana u Schönhausensku aleju, ta se ulica provlači gotovo svakom Kaminerovom pričom, kao i većinom njegovih naslova. Uz spomenutu ulicu, u pripovijestima se obvezno može naići i na autorovu širu i užu obitelj (žena, djeca, ruski rođaci) ili pak na neke druge, multinacionalne stanovnike njegove četvrti — od mnogočlane vijetnamske obitelji do starih njemačkih frajli i brojnih (najčešće ipak ruskih) prijatelja.

Osim nekih ekstremnih situacija, primjerice dvojbe oko toga da li autorov imenjak Wladimir umjesto mrtve divlje svinje u stanu ima mrtvu ženu, ili činjenice da Juri živi u dvosobnom stanu s desetoro Mongola, zgode s piščevom tetom koja je polugola bježala preko aleje od električara, te zapanjujuće činjenice da je Ivanov uspio naslikati savršeni prikaz Interneta (i to u kombinaciji s pecivima!), Kaminer u Berlinskim ulicama opisuje i neke svakodnevnije fenomene — od poplave senzacionalističkoga tiska (Kanibalizam) do različitih čudaka u podzemnoj željeznici (Zločinačke aktivnosti...). A tu su i dvije teme kojima se autor nešto detaljnije posvetio. Jedna obuhvaća teritorij kvartovskoga shopping centra — Schönhausenske arkade, u kojem se može naći sve, od žene do besplatnih balona. Druga, nešto manje realistična, obuhvaća autorove (ne)izravne susrete s nekolicinom poznatih ljudi koji su se zatekli (bilo stvarno ili nekako posredno) u Schönhausenskoj aleji — primjerice Bukowskim, Einsteinom, Elvisom, Billom Clintonom ili Castanedom.

Angažirani smijeh

S obzirom da je ismijavanje i izrugivanje, pa i ono književno, danas vrlo osjetljiva stvar — Kaminer je u Berlinskim ulicama odlučio igrati na sigurno mudro zaključivši kako je izrugivati se samom sebi uvijek dopušteno. Kamineru je, dakle, dopušteno blago se izrugivati Rusima, ali i svim ostalim strancima u Njemačkoj, zatim očevima s djecom, piscima, novinarima i umjetnicima. On, dakle, u neke pomalo nezgodne ili simbolične i uglavnom duhovite situacije u kojima se nalaze ti njegovi likovi svaki put ubacuje i određenu, više ili manje suptilnu, kritiku modernoga potrošačkog društva, nekih općih zabluda te pojedinih režima (ponajprije komunizma u Rusiji). Takvoj Kaminerovoj poetici možda je najbliži stil Ephraima Kishona ili, da odemo malo dalje u prošlost, poznatog engleskog humorista s kraja 19. stoljeća — Jeromea K. Jeromea. Posluživši se, znači, provjereno uspješnom formulom (smijeh, politika i svakodnevnica običnog čovjeka) Kaminer je u tim kratkim karikaturalnim skicama djelića berlinske zbilje pokušao na najbolji način uskladiti iskrenu životnu uvjerljivost, često apsurdne situacije, pravu dozu humora te angažirane komentare suvremene društvene zbilje.

Za dlaku

S obzirom da Berlinske ulice pokrivaju pedesetak priča, bilo bi gotovo nemoguće očekivati stalno visoku razinu napetosti, duhovitosti i književne kvalitete tijekom čitave knjige. Stoga se Kaminerovo humoristično komentiranje društveno-političkih fenomena povremeno doima pomalo banalno i klišeizirano, a neke od situacija i stajališta više se puta ponavljaju. No, nekolicina priča s nešto većim ironijskim odmakom i povećanom količinom apsurda (Izlet sa Schönhausenske aleje, Zločinačke aktivnosti..., Na kratkim valovima, Izgon iz raja, Male besplatne radosti, Moja punica..., Naši susjedi) ipak u konačnici, za dlaku, opravdavaju Kaminerov relativno visoki književni status. A mora se priznati da je dodatan plus knjizi svakako i ležeran i pitak prijevod Latice Bilopavlović.

Jelena Gluhak