Hrvatska ekipa na brdovitom Balkanu

Hrvatska ekipa na brdovitom Balkanu

Zašto je iz Sofije do Europe bliže nego iz Zagreba, nismo doznali u tih nekoliko dana dok nam je Balkan bio blizu, a Hrvatska daleko

Prije no što je 1895. postao gradskim fizikom u Križevcima, Fran Gundrum obavljao je liječnički posao u bugarskim gradovima Trnovu i Varni. Iz vremena Gundrumova gastarbajterstva u Bugarskoj nije ostalo mnogo tragova, a oni malobrojni sačuvani su zahvaljujući naporu jednoga drugog Križevčana i liječnika, Franje Husinca, autora knjige o Gundrumu, koja je 2001. objavljena u nakladi križevačkog Ogranka MH.

Čuvar uspomene

Početkom listopada skupina matičara iz Križevaca i Zagreba, predvođena upravo čuvarom uspomene na Gundruma, zaputila se u Bugarsku da nakon više od stoljeća oda počast liječniku gastarbajteru, koji je i sam bio znatiželjan putnik.

Osim memorijalne dimenzije, razmjerno dalek put imao je i suvremenu dimenziju, uvid u bugarsku svakodnevicu. Za većinu hrvatskih putnika, naime, bio je to prvi posjet jedinoj južnoslavenskoj zemlji koja nije ušla u sastav Jugoslavije (iako je o tome svojedobno itekako bilo govora) te tranzicijskoj zemlji kojoj bi se Hrvatska tek trebala pridružiti u čekaonici za Europsku uniju. Je li do Unije zaista bliže iz Sofije nego iz Zagreba, to je bilo glavno pitanje na koje smo cijelim putem tražili odgovor.

Putničku znatiželju zacijelo je pothranila i činjenica da se do Bugarske putovalo kroz Srbiju. Dužina puta nije ostavljala mnogo vremena za zaustavljanje u Srbiji i propitivanje sjećanja iz vremena zajedničke države, no usprkos vremenskom ograničenju ipak smo si dopustili silazak s autoceste i zaustavljanje u Jagodini (za neupućene, Svetozarevo u jugoslavenskom razdoblju). Ručak u jagodinskoj gostionici nazvanoj po Nušićevu junaku Jovanči Miciću hrvatski su putnici ocijenili kao veliku reklamu za srbijansko ugostiteljstvo. U tu ocjenu ulazi i ukusna hrana i pristojna posluga, ali i povoljan odnos plaćenog i dobivenog u usporedbi s hrvatskim ugostiteljskim standardima.

Jagodinska je epizoda, posve očekivano, imala i anegdotalnih crta. Primjerice, naš (najavljeni) dolazak u gostionicu gazda je popratio naftalinskom glazbenom kulisom — šlagerom Kiće Slabinca o »jednoj divnoj crnoj ženi«. Za vožnje kroz Jagodinu, provincijski gradić otužna izgleda u kojem je naš minibus sa zagrebačkim tablicama pobudio neskriveno iznenađenje na licima prolaznika, vidjeli smo grafit koji vjerojatno dobro oslikava trenutačno političko raspoloženje većega dijela srbijanske javnosti: »Umri Slobo, spasi nas«. S manje razumijevanja gledali smo na grafite opominjućeg sadržaja koji su zagovarali »Šešelja za predsjednika«. O Srbiji toliko.

Rijetki tragovi prošlosti

Prvi dodir s Bugarskom, granični prijelaz na cesti između Pirota i Sofije, nije ostavio najbolji dojam. Mnogo razbacana smeća posvuda uokolo, ponajviše papirne i kartonske ambalaže, bilo je više nego jasan znak da smo stigli u dio svijeta gdje je odnos spram javnog prostora ipak drukčiji nego u nas. Loš dojam ponešto je popravilo osoblje bugarske mitnice (carine!), propustivši naš minibus bez viška procedure.

Hrvatska baza za kratka boravka u Sofiji bio je hotel primjerena imena Slavjanska beseda, nepunih pet minuta hoda udaljen od sofijske znamenitosti, crkve Aleksandra Nevskog. Stari hotel, izgrađen još 1935, vidio je i bolje dane, no zbog izvrsna položaja u središtu bio je dobro polazište za upoznavanje s bugarskim glavnim gradom.

Iako Sofija baštini dugotrajnu urbanu tradiciju, na posjetitelja ona ipak ostavlja dojam novijega grada. Od starine, izuzmu li se arheološki lokaliteti, nije sačuvano mnogo. Najmarkantnija sofijska građevina, crkva Aleksandra Nevskog, podignuta u spomen na dvjesto tisuća Rusa poginulih u borbi za bugarsku neovisnost 1877-78, nije starija od stotinjak godina. Odmah do nje je i crkva svete Sofije prema kojoj se grad i zove.

Na mjestu crkve iz 6. stoljeća, stradale u potresu potkraj 19. stoljeća, danas stoji mnogo novija građevina. Ostale starije sofijske crkve, poput one svetog Jurja ili svete Petke, sačuvane su doduše kao građevine, ali u nepovijesnoj okolini predsjedničke palače, odnosno trgovačkoga pothodnika na glavnom trgu Svete Nedjelje.

Gradski promet na prvi se pogled učinio kaotičnim. Ulice, bez obzira na širinu, nemaju iscrtane trake pa je vozačima prepušteno da sami ocijene u koliko će se usporednih redova kretati. Vrlo je malo smjerokaza, a rijetke su čak i ploče s imenima ulica, što otežava orijentaciju. Malo temeljitiji uvid ipak je pokazao da se osnovna pravila prometnoga kretanja poštuju.

Metropola i downtown

Na glavnoj trgovačkoj ulici, aveniji nazvanoj prema planini Vitoši, ne nedostaje poznatih svjetskih firmi. Na prvi je pogled scenografija moderne europske prijestolnice potpuna. Uobičajene oznake vesternizacije i globalizacije potisnule su ćirilične natpise domaćih tvrtki u sporedne ulice. Ipak, sofijski downtown nije usporediv s većinom europskih metropola. Sve je neurednije, ruševnije i provincijalnije nego u ostalim glavnim gradovima. O prljavštini da i ne govorimo. Smeća je mnogo, čak i za istočnoeuropske pojmove. U večernjim satima, a osobito noću, ulicama luta mnogo pasa, koji na prolaznika ne ostavljaju baš najbolji dojam. Pse lutalice viđao sam i prije na ulicama ukrajinskih i ruskih gradova, ali nigdje ne u samom središtu i u tolikom broju kao u Sofiji.

Unatoč neredu u prometu, sveukupna atmosfera na sofijskim ulicama iznenađujuće je mirna. Za razliku od susjednih Grka i Turaka, Bugari ostavljaju dojam vrlo mirnih ljudi. Na ulicama nema galame i buke svojstvene orijentalnim i mediteranskim gradovima. Čak i na mjestima gdje ima mnogo ljudi, poput recimo tržnice, Bugari su izrazito tihi. Među hrvatskim putnicima odmah su se pojavile dvije teorije o razlozima bugarske mirnoće. Po jednoj, političkoj, riječ je o depresiji, svojstvenoj većini ljudi u tranzicijskim zemljama. Po drugoj, prirodno determinističkoj, mirnoća Bugara rezultat je pretežno brdske naravi zemlje, a opće je poznata činjenica da je brdima i planinama tišina primjerenija od galame.

Mjereno nadmorskom visinom Sofija je prva među europskim glavnim gradovima. Planine počinju odmah na rubu Sofije. Grad se nalazi u podnožju Vitoše, koja je za Sofiju isto što i Medvednica za Zagreb ili Kalnik za Križevce, ali doseže visinu od zamalo 2000 m nad morem. Sjeverno od grada druga je planina, mnogo poznatijeg i višeznačnijeg imena. Iako nije najviša, to je najpoznatija od bugarskih planina — Stara planina ili Balkan.

Zahvaljujući toj planini Bugarska je zaista jedina zemlja gdje čovjek s punim pravom može reći da je nalazi na Balkanu, a da se pritom nitko ne uvrijedi. Za Bugare Balkan je samo zemljopisna činjenica. Za nas, Balkanom frustrirane Hrvate, bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti kako je Balkan blizu, a naša domovina daleko te pomisliti neka se samo netko još usudi kazati da i mi pripadamo nekakvu Balkanu.

Živopisna arhitektura

Putujući tragovima staroga Gundruma, put nas je vodio i preko Balkana do Velikog Trnova (Veliko Târnovo), bugarske prijestolnice u razdoblju od 12. do 14. stoljeća. Târnovgrad, kako se tada mjesto nazivalo, bio je u to vrijeme drugo po važnosti središte na području jugoistočne Europe, odmah nakon neupitnoga Konstantinopola. Poštujući tradiciju srednjovjekovne državnosti, u Trnovu je 1879. pisan i prvi bugarski ustav, a 1908. tu je proglašena i novovjekovna bugarska neovisnost.

Iako je među nama bilo mnogo skepse glede kakvoće ceste za Trnovo (tF na Balkanu smo!), planinu smo savladali iznenađujuće lako zahvaljujući dvotračnoj autocesti vrlo dobre kakvoće. Za razliku od uglavnom sive, socrealistične Sofije, u Trnovu je dominantna starija i živopisnija arhitektura. Većina kuća ima izgled čardaka, kakvi su hrvatskom putniku poznati kao zaštitni znak makedonske tradicijske arhitekture. U prostornoj strukturi grada dominantna su tri brda između kojih je usječena dolina rijeke Jantre. Grad je amfiteatralno smješten po obroncima tih brda i strmim dolinskim stranama pa se iz raznih dijelova grada otvaraju slikoviti vidici.

Od više dobro sačuvanih starih crkava vidjeli smo crkvu svetih Petra i Pavla te prošli pokraj crkve Četrdesetorice mučenika, koja je poznata kao mjesto gdje se nalazi grob najštovanijega srpskog sveca Save.

Glavna trnovska znamenitost potječe iz najsjajnijega razdoblja povijesti grada. Na brdu Carevcu, jednom od tri spomenuta topografska repera, ostaci su kraljevskoga grada koji su 1393. razorili Turci. Unutar carevečkih zidina arheološkim je iskapanjima dosad identificirano više od četiristo zgrada, uključujući osamnaest crkava i samostana. S Carevca otvara se sjajan pogled na ostala dva brda, Trapezicu i Svetu goru, gdje također ima tragova prošlosti, na terasasto posložene slikovite čardake iznad Jantre te na novije dijelove grada.

Popravljanje dojma

Doživljaj živopisnoga Trnova, nedvojbeno bugarskijega mjesta od Sofije, upotpunili smo odlaskom u obližnje selo Arbanasi. To selo po postanku i imenu slično je istoimenom naselju koje je danas sastavni dio našega Zadra. Kao i u slučaju zadarskih Arbanasa, riječ je o naselju kojeg su podigli doseljenici iz Albanije. Razlika je jedino u tom što su u slučaju bugarskih Arbanasa doseljenici bili pravoslavci, a u slučaju zadarskih Arbanasa katolici. Iako smo znali da je riječ o turističkom naselju, Arbanasi su nas ipak iznenadili elitističkim izgledom. U Arbanasima smo objedovali u nacionalnoj gostionici koja u imenu sadrži i nama poznat turcizam mehana. Osim u Bugarskoj neizbježne, ali ukusne salate s bijelim sirom sirenom, u mehani smo kušali i zanimljivo jelo koje Bugari nazivaju kavarma. Da bi se bolje razumjelo o čemu je riječ, treba reći da je sličan složenac od povrća i mesa u nas poznat kao bosanski lonac. Slastan složenac u arbanaskoj mehani zaokružili smo dobrim merlotom iz obližnjega ljaskovečkog vinogorja.

Nakon pomalo razočaravajuće početne slike glavnog grada, posjet Velikom Trnovu popravio je opći dojam. Uspješno predstavljanje Husinčeve knjige u velikoj dvorani Bugarske akademije znanosti te razgovori s bugarskim kolegama podigli su raspoloženje male hrvatske ekipe na brdovitom Balkanu.

Ne znamo što je o Balkanu i Europi mogao misliti stari Gundrum. U njegovo vrijeme Hrvatsku su morile drukčije geopolitičke brige. Zašto je iz Sofije do Europe bliže nego iz Zagreba nismo doznali u tih nekoliko dana dok nam je Balkan bio blizu, a Hrvatska daleko. Za staroga Gundruma takav bi zemljopis zacijelo bio potpuno neshvatljiv. Nakon posjeta Bugarskoj ni nama nije postao lakše razumljiv nego prije.

Mladen Klemenčić