Hrbat

Susreo sam nedavno kolegu koji je nosio Schanzov ovratnik, ono pomagalo što pridržava bradu i zatiljak, te čini da vratni kralješci ne trpe. Upitao sam ga što mu se dogodilo, pomišljajući, dakako, najprije na prometnu nesreću. Ali, on je samo slegao ramenima (koliko mu je ono čudo dopuštalo), pa je uzdahnuo: Knjižara!

Odmah sam znao na što misli, i odmah sam se sjetio prizora koji sam toliko puta vidio, a koji je najljepše motriti s ulice, kroz izlog. To je kao da gledaš balet: kupci u knjižari ponašaju se poput onih orijentalnih plesačica što pokretima glave oponašaju kobru dok izlazi iz košare; uvijaju je čas na jednu čas na drugu stranu i to na promatrača ima hipnotički učinak. Tako i oni kupci: istežu vrat, naginju glavu čas na lijevu, čas na desnu stranu, i to najviše što mogu. Za promatrača je to zanimljivo, ali mu brzo pada na um da može biti opasno, kao što je i bilo za onoga mog prijatelja sa Schanzovim ovratnikom: i on je postradao zbog hrbata na hrvatskim knjigama, ni zbog čega drugog.

To sam i provjerio u tom razgovoru, pa smo se tako upustili u diskusiju o tim hrbatima i pitali smo se što bi se tu moglo učiniti. Ukratko, problem je u ovome: natpisi na hrbatima ne teku na našim knjigama svi u istom smjeru, nego jedni idu odozgo prema dolje, a drugi odozdo prema gore. I, da bi te natpise čitao, kupac stalno mora priklanjati glavu čas ovamo čas onamo, sve dok mu se u njoj ne zavrti.

Postoje, naime, dva temeljna načina kako se može staviti naslov na hrbat knjige. Točnije, postoje četiri načina, ali samo dva su važna, a ostala dva nisu. Nije važna ona mogućnost da se slova na hrptu nižu jedno ispod drugoga, kao na svijetlećim reklamama, jer time se nitko ne služi. Isto tako nije važno ni ono što se ponekad događa: da natpis na hrptu stoji vodoravno, jer je knjiga vrlo debela i luksuzna. Ostaju, dakle, druga dva načina, odzgo prema dolje, i odozdo prema gore. Ili, ako netko hoće, slijeva nadesno i zdesna nalijevo.

Znate, dakako, o čemu govorim. Kad uzmete svezak u ruke i okrenete ga vodoravno, tako da možete pročitati natpis na hrptu, onda vam se može dogoditi jedno od dvoga: ili je svezak okrenut naslovnicom prema gore, ili naslovnicom prema dolje. Ako je okrenut prema gore, onda i natpis na hrptu, kad svezak stoji uspravno, teče odozgo prema dolje a vrh slova okrenut je udesno. Ako je svezak licem prema dolje, slova teku odzodo prema gore i vrh im gleda ulijevo. Znam da vas gnjavi ovo što sad pripovijedam, ali ako se raspitate malo kod kojega knjigoveže ili tiskara, vidjet ćete da to nisu nimalo nevažne stvari. Dapače, važne su do te mjere, da se u većini zemalja uspostavlja i konvencija kako ta slova na hrbatima knjiga treba da teku, i onda se te konvencije svi u toj zemlji dosljedno drže. U Engleza i Amerikanaca, na primjer, a isto tako i u Talijana, slova teku odozgo prema dolje; u Nijemaca, naprotiv — a i kod drugih naroda srednjoeuropskoga kruga — imate obratnu konvenciju: slova teku odozdo prema gore. O tome koji je način bolji, ne želim diskutirati. Važno je samo to da se u kulturnim sredinama svi drže važeće konvencije, bez obzira na to što o njoj inače mislili i koji način pisanja bio njihovu srcu bliži.

To vrijedi svuda, samo ne u nas. U nas, naime, te natpise stavlja svatko kako god ga je volja. Jedan će nakladnik staviti odozgo prema dolje, drugi odozdo prema gore, pa će se čak dogoditi da isti izdavač u dvije razne svoje biblioteke ima i dva različita načina pisanja. To pak najčešće dolazi otuda što te dvije biblioteke uređuju dva različita likovna urednika, a ta dvojica imaju posve oprečna mišljenja o tome koji je način pisanja na hrptu bolji. I ne samo da imaju mišljenja, nego su se spremni za njih i boriti, spremni su se satima svađati, samo da istjeraju svoje (takvi su naši ljudi, principijelni). A budući da šefovi u tim nakladničkim kućama ili nisu kompetentni da o takvim pitanjima raspravljaju, ili im se opet za njih živo fućka, onda oni likovnjaci rade po svome, i zato ispada ovako kako ispada: čitatelji krive vratove i dobivaju vrtoglavice, pa brzo napuštaju knjižaru jer ne mogu izdržati toliki napor.

Mogu taj napor izdržati samo izabrani, poput mene i mojega prijatelja sa Schanzovim ovratnikom. Mi, naime, znamo da s našim knjigama mora biti upravo tako kako jest, i to zato što je s nama — s našom kulturnom sredinom i s našom zajednicom uopće — tako kako jest. U nas se sve miješa — istok i zapad, sjever i jug, Sredozemlje i Srednja Europa — pa se tako i razne konvencije u opremi knjiga u nas sudaraju i miješaju. Samo što se ne miješaju tako da to urodi nekakvim korisnim plodom (kao što miješanje kultura obično rađa), nego rezultira našim osjećajem da ništa nije važno, pa da se i taj natpis može staviti kako se god kome sprdne. Tko to zna, taj mirno ulazi u knjižaru i izlaže se onomu što ga ondje čeka. I, za to će biti nagrađen, prije ili poslije. Jer, odlazeći ustrajno onamo, vježbajući vratne mišiće, čovjek očvrsne, ojača, stekne kondiciju i zato je otporan na razne napore koji se danas od kulturnjaka traže. A što se ponekad dogodi da se i ozlijedi, kao što je moj kolega ozlijedio vrat, Bože moj, to je uračunati rizik, kao i u sportu.

Sportaši imaju običaj da na gips oko ruke ili noge napišu gdje su i kako stekli tu ozljedu. Tako smo prijatelj i ja pomislili da bi i na onaj Schanzov ovratnik trebalo napisati ime knjižare u kojoj je istegao vrat. Ali, nismo to učinili, jer nismo mogli odlučiti treba li da ga napišemo odozgo prema dolje ili odozdo prema gore.