Hrabra prezentacija arhitekture

Vladimir Grubešić, Retrospektiva arhitektonskog opusa, izložba i monografija, Muzej grada Rijeke

Izložbe arhitekture danas su nažalost rijetkost, a opsežan katalog, monografija nekoga arhitekta, gotovo da iznenađuje. Za ovu je monografiju zaslužan autor, svjestan odgovornosti da svoje javno djelovanje prezentira. No, možda i više, u ovom slučaju zaslužan je i onaj tko ima sluha i volje upustiti se u takav javni kritički istup s arhitekturom, a to je Muzej grada Rijeke, pa njemu sve pohvale, usudim se reći, u ime cijele arhitektonske struke.

Zaokruženi opus

Treća izložba arhitekta Grubešića, ovaj je put opsežna i retrospektivna — sabrano djelo bogata i vrijedna arhitektonskog djelovanja. Prateći njegovo djelo, arhitektonske izložbe i konačno ovu retrospektivu, za koju je trebalo naći i zajednički naslov, nisam otišao dalje od onoga prvog naslova kojim sam naslovio Grubešićevu arhitekturu još prije desetak godina: Stvaralačka hrabrost kao arhitektonski čin, a upravo je to ona potka na koju se po mom sudu veže cjelokupno Grubešićevo stvaralaštvo, izložbom predstavljeno publici i kritici.

Pohvale je vrijedno, ali i odgovorno, kao i svaki stvaralački čin, pokazati svoje već zaokruženo djelo javnosti putem izložbe i posebno putem pisane riječi, koja je arhitekturi uvijek bila neobično potrebna; jer, srećom, neki ipak još nisu zaboravili na klasičan odnos prema arhitektonskom stvaralaštvu i njegovu udjelu u građenju cjelokupne kulture nekoga društva i vremena.

Grubešićevo je djelovanje kritičko; on je u prvom redu oštar kritičar svojega djela, ali i svoje okoline koja ga istodobo određuje i sputava.

Grubešić je svoja djela ostvario s težinom i pitanjima na koja je potrebno stvaralački odgovoriti. No, autorovi su odgovori — arhitektonska djela — uvijek i nova pitanja sebi samome i nama, koji ocjenjujemo. Već u toj mogućoj, čak i po autorovoj želji nametnutoj interakciji, nalazimo vrijednosti istinskog i pravog stvaralačkog htijenja za onom komunikacijom bez koje i nema vrijedna djela.

Intervencije u starim prostorima

Grubešić je još prije tridesetak godina svojim djelima ušao u povijesnu jezgru Rijeke, dobrano već nagriženu samim protekom vremena, ali i namjerno zapuštenu graditeljskom nebrigom. Nekoliko velikih autorovih realizacija u Starom gradu mogli bismo u ukupnosti ocijeniti kao studioznu i posebnu rekonstrukciju središta Staroga grada. Grubešić je složenim arhitektonskim kompleksima suvereno gradio i oblikovao tada još devastiranu staru jezgru, ne čineći granice između novoga i rekonstruiranog, ostvarujući tako ispravan odnos prema složenom funkcioniranju arhitektonske baštine i novog života grada. Ovaj rad, naravno, zaslužuje arhitektonsku analizu uz vrednovanje koje s pravom još ne možemo zaključiti, pa će zadaća ipak ostati budućnosti, a ova će izložba u tome i mnogo pomoći.

Neću govoriti o pojedinačnim djelima, ona su hrabro izložena i svojom slobodom moraju poticati i našu slobodu kritike izloženoga. Ipak, svaki je Grubešićev objekt samosvojan i vlastitog oblikovnog izraza, čiji je izvor, dakako, zajednički prepoznatljiv. Njegov se značaj očituje u dosluhu i suživotu sa živim gradom u virtuoznu situiranju u povijesni kontekst sredine, stvarajući tako i novu svrhovitu funkciju cjelovite urbane strukture. Isto to vrijedi i za svaki slobodno stojeći Grubešićev objekt, jer mu je metoda u biti ista.

Grubešićevo djelo danas već vidimo kao možda jedini pravi i jedino moguć pristup kompleksnom i vječno aktualnu problemu novih intervencija u starim prostorima. U analizi toga djela jasno se razabiru i neke temeljne autorove postavke; novo arhitektonsko djelo sa svim svojim elementima predodređeno je uvijek za jednu komplementarnu funkciju u odnosu prema okolini i ostaje u prostornom i povijesnom kontinuitetu sredine.

Prema takvim pretpostavkama u razmišljanju i realizaciji autor uspješno ističe istinsku razinu arhitektonske estetike, stvarajući u starom ostvaruje novu morfološku raznolikost, bogatu novim vizurama i novim ritmovima, dakle novim prostornim senzacijama. Zanimljivi izazov bila je studija i natječajni projekt za arheološku zonu Pustijerna u Dubrovniku. Grubešić se hrabro upušta u višeslojan problem dijela stare dubrovačke jezgre, gdje se otkriva kao vrstan znalac složena problema, a kao stvaralac pristupa mu s pravom mjerom i sa željom da afirmira jedinstvo i neizostavnost naše današnje povijesne prisustnosti.

Sakralna arhitektura

U posljednjem desetljeću Grubešić se susreće s novim arhitektonskim izazovom — projektiranjem i izvođenjem sakralnih objekata. Ta je neobično složena tema zatekla mnoge koji joj nisu bili dorasli, ne zbog vlastite arhitektonske kreativnosti nego zbog složenosti zadatka koji je pedesetak godina bio daleko izvan sfere cjelovite arhitektonske djelatnosti. I mnogi vrsni arhitekti toj zadaći nisu znali kreativno odgovoriti, jer ona u sebi osim arhitektonskih nosi i posebne vrlo složene sakralne funkcije višega reda i pitanja teološke naravi. S nekoliko projekata Grubešić je hrabro pokušao odgovoriti na takve zadatke.

Na kraju svoga viđenja cjelovitog arhitektonskog djela, moram zaključiti da Grubešić svojim djelom, arhitektonskim i urbanističkim razmišljanjem, vrlo jasno iskazuje vlastitu stvaralačku etiku u odnosu prema zadatku, povijesnom slijedu koji uvijek dograđuje, te prema funkciji i konstrukciji kao izražajnim sredstvima arhitekture. Autor stvaralačkom snagom uspijeva oprezno, ali i hrabro, povezati potrebe i mogućnosti u posebnim zadanostima prostora, tražeći suvremeni izraz vlastitoga duhovnog sklada, pa njegov izraz ostaje već danas trajna vrijednost prostora i vremena, kojem je sve predano u zalog. Ipak, i izložba i monografija, nadamo se, ubrzo će zahtijevati svoj dodatak.

Izložbu prate i sjajni crteži autora ispunjeni apstraktnim mišljenjem i pitanjima unutarnjeg doživljaja i traženja, otkrivajući i dio autorova intelekta koji je tek posredno vidljiv u konačnom arhitektonskom djelu, dokazujući da je mišljenje crtežom još ključno u procesu arhitektonskog stvaralaštva.

Uz izložbu je promovirana i monografija (urednik Marko Franković, fotograf Miljenko Smokvina, dizajn Jasna Bajlo) s nekoliko stručnih tekstova (A. Mohorovičić, T. Premerl, E. Dubrović, V. Bužančić) i prikazom cjelokupnog arhitektonskog opusa arhitekta Vladimira Grubešića.

Tomislav Premerl