Groteskni krtičnjak

Groteskni krtičnjak

Pero Kvrgić, dobroćudni profesor na početku komada, minucioznim transformacijama pretvara se u bijesna nasilnika, da bi poslije ubojstva ponovo navukao masku smušena profesora i gotovo plašljiva djeteta, koje ne shvaća posljedice svojega čina

»Ustajem svako jutro u osam sati da pročitam novine. Poslije toga sam očajan, i to me drži dugo u toku dana« pisao je Eugene Ionesco, pisac koji je u djelima nastojao obuhvatiti barem dio apsurda kojim obiluje ovaj naš umoran, pretenciozan, prazan i okrutan svijet. Dugo ga nije bilo na našim scenama. U Hrvatsku ga je doveo redatelj Vlado Habunek postavivši njegovu Ćelavu pjevačicu i Stolice usprkos povicima dežurnih socrealista kako je riječ o dekadentnoj umjetnosti. Poslije je s Ionescom išlo lakše.

S iznimnim uspjehom i sjajnom glumačkom ekipom postavio je Kosta Spaić Stolice, igrao se Nosorog, Macbeth, Mahnitanje u dvoje... Prema repertoarnim činjenicama Ionesco je ponovo u modi. U posljednjih mjesec dana tri njegova djela izvela su se ili će se izvesti na našim scenama. Stolice su izvedene u Teatru Exit u režiji Željka Vukmirice, u Kerempuhu Instrukcija u režiji Mislava Brečića, a na Mamut sceni u Gavelli Žak ili pokornost u režiji Borne Armaninija. Ionesco se tako našao u žarištu zanimanja triju različitih redateljskih osobnosti. Ludista Vukmirice, intelektualista Brečića i mlada još neprofilirana Borne Armaninija, koji je ako je suditi prema režiji Ravenhillovih Polaroida najviše zainteresiran za estetiku destruktivnosti nove britanske drame.

Zaleđeni osmijeh

Instrukcija, komična drama kako je podnaslovljuje autor, ledeno je humorna groteska o nekim oblicima nasilja s kojima se stalno susrećemo, kako intelektualnoga tako i fizičkog. Praizvedena 1951, dakle u poslijeratnim godinama, ironično i zastrašujuće predočava fanatizam kojim provodimo nasilje nad drugim, od obrazovnih klišeja koji nude i zahtijevaju reproduktivno, a ne kreativno znanje, do tjelesnoga uništavanja osobe.

Podsjetimo, starom profesoru dolazi učenica koja doduše sprema doktorat, zna pomnožiti velike brojeve jer je kombinacije naučila napamet, ali ne može shvatiti da su dva i dva četiri. Profesor zbog njezina neznanja bjesni i transformira se u sadista, pitanja postaju bombe, unakrsna vatra besmisleno pretrpanih znanstvenih i kvazijezičnih činjenica.

Stanje svijesti iz kojeg se, kako nam sugerira autor, ne može pobjeći redatelj i scenograf predstave Mislav Brečić promišljeno scenski stvara pozornicom koja je nalik na krtičnjak s rupama. Moralno i intelektualno podzemlje u likovima profesora i njegove sluškinje koja zataškava zločin od sunca se skriva suncobranima i naočalama, iz rupa na početku proviruju samo njihove glave, a sve što će se tijekom predstave usuditi pokazati jest torzo, no i u toj gotovo nepomičnoj poziciji uspjet će u zamku uhvatiti te duševno i tjelesno uništiti učenicu, koja će pokušati pobjeći iz rupa.

Unutar tako klaustofobično zadana prostora Brečić vješto gradira situacije od početne bezazlenosti do brutalna vrhunca stvarajući posebnu atmosferu jeze u kojoj se smijeh ledi na usnama. Nevelikom manifestacijom tjelesnoga postiže maksimalnu koncentraciju zbivanja i usredotočava našu pozornost na apsurdno i besmisleno tlačenje i nadiranje zla. »Umjetničko djelo nije odraz, slika svijeta: ono je po slici svijeta«, bilježi Ionesco a Brečićeva režija upravo ide tim tragom i u stiliziranom načinu igre.

Minuciozne transformacije

Pero Kvrgić, dobroćudni profesor na početku komada, minucioznim transformacijama pretvara se u bijesna nasilnika, da bi poslije ubojstva ponovo navukao masku smušena profesora i gotovo plašljiva djeteta, koje ne shvaća posljedice svojega čina. Kao i Kvrgić Nina Erak-Svrtan (sluškinja) djeluje kao groteskna maska prvobitne dobroćudne majčinske gunđavosti što se pretvara u hladnokrvna prikrivača šireći oko sebe neku pritajenu jezu nedefinirane, a opet razvidne odgovornosti u zločinu. Svojom fizionomijom iskače Linda Begonja, podsjećajući kostimom, frizurom i šminkom na naivke iz Chaplinovih filmova, bezazlene provincijalke koje u svjetlima velegrada na slute njegove tamne strane. Pola lutka, pola biće, Begonja stiliziranim načinom glume sjajno radi prijelaze od početne otvorenosti, začuđenosti razvojem događaja, do nemira, a zatim i prepuštanja lovine koja pomalo shvaća da će svaki izlazak iz rupe i uspon prema izlazu neizbježno završiti klizanjem natrag u ruke krvnika. Pretvorena u bezvoljno, slomljeno i obamrlo biće glumica doista na kraju djeluje kao krpena lutka koja samo čeka posljednji udarac. Bez pretenciozne želje da aluzijama na realne bivše ili sadašnje zločine nasilno aktualizira tekst, a time i reducira njegovo značenje, Brečić je stvorio predstavu u kojoj možemo osjetiti svevremenski mrak što poput crne rupe vreba da nas zaskoči i usiše u svakom trenutku.

Gordana Ostović