Glazba bolja od predstave

Glazba bolja od predstave

Redateljska je estetika svedena na posve amaterski osmišljenu mizanscenu koja najmučnije prizore čini smiješnima

Pisati o predstavama Talijanske drame postaje već pomalo mučno zbog stalna ponavljanja istih zaključaka, koji se uglavnom odnose na uvijek istu, posve zastarjelu, estetiku predstava. Prva ovosezonska premijera u tom smislu nije iznenadila, no iznenađenje se, i to vrlo neugodno, odnosi na katastrofalnu režiju gosta iz Italije Giuseppea Liotte, koja je scenski potencijalno zanimljiv tekst svela na razinu školskoga recitala igrana u kakvu provincijalnom dramskom učilištu.

Aurora, nova Zora

Često nagrađivani suvremeni talijanski dramatičar Francesco Randazzo mučnom je dramom Kren, otok svinja, nadahnutom tragičnim zbivanjima na Golom otoku, osvojio prvu nagradu na natječaju koji je organizirala Talijanska drama. U priči brutalna sadržaja i poetskog izraza strašna se prošlost zarobljenika Krena isprepleće sa sadašnjošću u kojoj žive supruga i unuka glavnoga junaka. Prošlost je sadržana u sjećanjima žene i u dnevnicima poginula muža koji su, nakon mnogo godina, pronađeni na otoku. Randazzova je snaga u tome što pojedinačnu sudbinu uspijeva izdići na univerzalnu razinu čestom uporabom simbola koji, iako uglavnom funkcioniraju nenametljivo, ponekad postaju preočitima (primjerice, unuka Aurora simbol je zore, rađanja novoga doba, što naglašava poetsku, gotovo utopijsku dimenziju teksta, no njezin karakter ipak uglavnom ostaje na razini plemenite ideje — vjere u bolju budućnost).

Scenografija Antona T. Plešića (osmislio je i solidnu, realističku kostimografiju) vrlo je utjelovila univerzalnost teksta koja zadire u kolektivnu podsvijest — polukrug okružen svojevrsnim zidinama što su posve pročišćene bilo kakvih detalja odaje dojam prostora antičke tragedije. Time Plešić na vizualnoj razini slijedi Randazzov tekst, koji nastoji zadrijeti u kolektivnu podsvijest i pamćenje, u iskone ljudske psihe (antička tragedija prebiva u prostoru iskona kazališne umjetnosti) i u kojem zapravo postoji svojevrstan kor.

Navedena prva nagrada uključuje i scensko izvođenje teksta koje je, nažalost, djelovalo više poput kazne. Liotta je u Italiji uglavnom istaknut na polju kazališne kritike i teorije, tako da njegovo pozivanje (u kazališnoj knjižici) na Brechta, Strehlera i Kantora odaje teorijski vrlo promišljen redateljski rad. No, nažalost, sve je ostalo na praznim riječima, a u predstavi od svega navedenog nije ostalo ni traga. Već dugo nisam vidjela redateljski toliko neosmišljenu predstavu — idejna razina koja ukazuje na razlog zbog kojega neki redatelj postavlja određeni tekst uopće ne postoji, a redateljska je estetika svedena na posve amaterski osmišljenu mizanscenu koja najmučnije prizore čini smiješnima (bilo je vrlo neugodno slušati mlade srednjoškolce kako se smiju zlostavljanju, a sve zbog potpune redateljske nemuštosti i banalne stilizacije realizma).

Glumačka lutanja

Liotta je posve zakazao i u radu s glumcima, tako da su oni jadni plutali u prostoru scenski posve nedorađenih dramskih likova. Svatko se morao osloniti isključivo na svoj prirodni talenat, kao da su predstavu radili bez ikakva vodstva, osuđeni sami na sebe. Naravno da nije bilo ni jedne dojmljive, autentične glumačke kreacije. Bruno Nacinovich solidno je utjelovio zarobljenika Alessandra, Ivna Bruk isticala se prirođenom senzibilnošću u sebi primjerenoj ulozi unuke Aurore, dok je Elvia Nacinovich na trenutke prelazila u prenaglašen glasovni falsetto i patetiku. Antonio Caldarella bio je pretih i stoga prilično nerazumljiv u ulozi Pripovjedača. U ostalim se ulogama pojavljuju: Giulio Marini, Toni Plešić, Fabio Musco, Lucio Slama, Alida Delcaro i Rosanna Bubola. Najdojmljiviji segment predstave bila je vrlo raznolika glazba Bruna Nacinovicha, koja je uvelike pridonosila poetskoj snazi prizora, a često bila i jedina njihova snaga. Oblikovanje svjetla koje iz poetične dojmljivosti u pojedinim prizorima prelazi u kič potpisuje Ivan Bauk.

Mogu zaključiti dvjema riječima — žaljenje i šteta. Žaljenje izgubljenih glumaca i nagrađenog autora teksta. Šteta koju kazalište samome sebi nanosi ovakvim predstavama kojima odbija napose mladu publiku, još neiskvarenu snobovskim razlozima odlaženja na predstave.

Tajana Gašparović