Glasanje i glasovanje

Mili Bože, kud sam pošo?

K izborima ja sam došo,

ne znam, čemu dadoh glas.

Te dalje, Antun Gustav Matoš, parafrazirajući u svojoj Reviji I. Petra Preradovića i njegova zabludjela Putnika, kaže:

Da sam, braćo, ovo znao,

Glasa njemu ne bih dao,

— Kažu — frigati će nas.

Evo nas, dakle pred još jednim hrvatskim izborima. Između Svih svetih i Božića, odlučit ćemo, je li, navodno, tako kažu, o našoj sudbini u budućnosti. Kako i sam pripadam onom neodlučnom komadu statističkoga kolača koji kao raznobojnu tortu prikazuju u našim novinama, stalno pak osluškujem glasove tih naših neodlučnih birača.

»Kaj ja znam? Tam se pak nekaj hrusti taj SDP — ali ja vam u to ništ ne verujem. Imamo mi takvog predsjednika općine, pa kaj ja imam od njeg? Ali, ima stvari koje i oni pravo vele.«

»Čekaj malo, ide mi HDZ na jetra, s njima se fort moram opravdavat da sam i ja Hrvat, nikad nisam glasovao za njih, ali ima stvari koje i oni ispravno kažu.«

»Ne zanimaju me uopće velike stranke. Ja ću glasovati za Džapića.« »Ma, što pričaš? Moj glas dobit će Mate Granić i Vesna Škare Ožbolt«. »Vi ste primitivci. Moj glas ide Čačiću i Pusićki — to je jedina prava europejska orijentacija.«

I — tako u beskraj. A Matoš lijepo kaže:

Mili Bože, kud sam zašo,

Naroda još nisam našo,

Ali gulaš nađoh ja.

Ja i razni trafikanti,

Korteši i špekulanti,

Pravi purger jesam ja!

Pa onda, da glasamo za Bandića? Pa, već je i za njega Matoš zapisao:

Jedan šmira, drugi kara,

»Dobit ćeš ti komesara«,

Treći veli: »Ti si tat«,

Rauch zatvara, Amruš špara,

Čini mi se sve me vara:

Čuješ, Zagreb, hodi spat.

»Ludavica« je već počela. Prvo su cijeli gradi oblijepili s jednim dundom pod slamnatim šeširom, te s drugim barbom u oćalima; oni su, navodno, imali odgovore na pitanja. Na mamutskim plakatima izgledali su kao iz kakve novele Ranka Marinkovića, samo su čekali da padne mrak na rivi, pa da se pomižaju u kantunu gdje ih nitko ne vidi. Nakon toga, grad su oblijepili s Vesnom Pusić. Umjesto lica zrele i inteligentne žene svog doba i vremena, što ona inače ima, dala nam je polizanu fotografiju za osobnu kartu ljepotne šesnaestogodišnje »pindrlice«. Odmah se pojavio i gosp. Čačić, također bez i jedne umorne borice pod očima, a uz njegov kaput poslovnog čovjeka, s uzorkom Prince of Wales, išla je košulja na uzorke i kravata s crtama. Gospon bi trebali znati da uz stil principe di Gallo ide jednobojna košulja i jednobojna kravata, ako već s cestama hoćemo u Jevropu. A tek tada počele su se zbivati stvari, od kojih bi se i Matošu zgrustilo.

Pa smo tako saznali da se gosp. Slaven Letica kostimirao u bana nam Jelačića, ali i da mu je lipicaner pred Svetom Gerom kihnuo. Ispada da je naš Letica jako dobro čitao Augusta Harambašića:

Ja sam, draga, dobar Hrvat,

bistra vida, uma zdrava,

ja sam, draga, dušom, tijelom,

privrženik Stranke prava.

Možda Letica, moderan kakav jest, ne zna kako je taj jedan od dragih naših petorice Augusta, »uma zdrava«, svršio u Stenjevcu...

A onda, opet gledamo kako je naš HSS seljak, korenika, gosp. Tomčić, umjesto da pokuša kod nekog boljeg seljaka, kao svog aduta, pred kamerama nahraniti pajceke, odglumio Julesa Vernea i ostao zamalo pet tjedana u balonu, kojemu se, eto, nije nikako htjelo dignuti. Čisti science fiction. A kao clou cijele predstave, preostaje nam revolucionarna partijska spoznaja kako Ivica Račan ide u poklonstvenu deputaciju hrvatskoga naroda Svetome Ocu papi, ne bi li ipak pridobio tanku šnitu/fetu od torte neodlučne većine nekakva hrvatskog katoličkog puka. Pa, bogati, kad se i Ivica tako znakovito klanja Papi, bit će da i to nešto vrijedi. Sve u svemu: vrlo znakovito, rekao bi Franjo Tuđman. Ili, kako Matoš lijepo kaže:

Jedni su za Starčevića,

Drugi su za Tomašića,

Treći su za koaliciju!

Ovo nije pravi posel,

Postal bum na koncu osel,

Živi Bog policiju!

Prosto zrakom ptica leti,

Teško je živet, teže umreti,

Meso je skuplje saki dan...

Opet razgovori neodlučne, šutljive skupine. »Ma, nema ti to veze stari. Za koga god da glasaš, glasaš samo za Račana ili Sanadera.«

Ah, da, gotovo da zaboravih na Ivu Sanadera. Imamo, dakle, Ivicu i Ivu, to nam je tzv. alternativa. A Sanaderovi plakati, to je, pak, nešto zbilja posebno.

Iz magle hrvatskoga nam svjetlomrcanja, iz pozadine na kojoj ama baš ništa nije jasno, ali se na njoj sve nešto komeša (tako je, barem, fotograf to napravio) pojavljuje se jasnih crta Fortinbras u Bossovu ili Armanijevu odijelu, uhvaćen u nezadrživu koraku naprijed, europske frizure, također bistra vida, uma zdrava: evo zore, evo dana — i gle, na slici je sam. Jedan jedini. U Hrvatskoj, nikog drugog nema. Iza njega samo to svjetlomrcanje, ne ide nitko od njegovih suradnika, privrženika, dragovoljaca, čak ni njegov džepni Suslov, Vlado Šeks. Nema nikoga. Po cijeloj galami, očekivao bi čovjek uz njega i druga lica, gomilu mladih, razdraganih i pametnih ljudi, koji su navodno odlučili »spasiti domovinu«: nek se hrusti šaka mala, ali toga nema. I kako Matoš kaže:

Dugo već nam veli Pokret,

Da će biti silan okret

Narodne politike.

Oj Hrvati, braćo mila,

Dugo već nas vodi sila

Narodne pol-litrike.

Hajd junaci, naprijed žurno,

Jer je vrijeme mučno, burno,

Hajd, junaci, ali kud?

Pa, naposljetku, za što da se glasamo? Za koga glasovati? U osobnoj neodlučnosti, još za komunizma, otkrio sam svoju autentičnu, jako hrvatsku, pravu domobransku stranku. Nastala je bila u tada mladoj Čehoslovačkoj Republici odmah nakon prvog svjetskog rata. Zvala se starinski lijepo: Stranka umjerenog progresa u okviru zakona, protiv čega ionako nema ništa nijedna politička opcija; u demokraciji su, kažu, sve stranke samo to. Imala je samo jednog člana, jednog predsjednika i jednog kandidata. Na izborima je dobila samo jedan glas. Bio je to glas gosp. Jaroslava Hašeka, jedinog člana i osnivača, ujedno predsjednika i kandidata. Možda bi i gosp. Ivo Banac iz toga mogao nešto naučiti. In the meantime, tješi me Matoš:

Izbori su sretno prošli,

Novi ljudi su nam došli,

Ja sam već posijedio,

A Hrvatu, siromaku,

Još je veći mrak u mraku,

Otkad je pobijedio.