Glas začudnih rezonancija

Glas začudnih rezonancija

Ivan Golub, Sabrana blizina, Biseri hrvatske književnosti, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

Svećenik i teolog, znanstvenik i književnik Ivan Golub nije samo jedan od onih, istina rijetkih, hrvatskih intelektualaca kojega podjednako uvažavaju crkveni i svjetovni krugovi, u domovini i diljem svijeta, nego i pisac koji darovanu riječ svjedoči na materinskom kajkavskom, kao i na čakavskom, štokavskom, latinskome i grčkome. Kao svećenik našu je kulturu zadužio prilozima i knjigama o religijskim, mariološkim i biblijskim temama; kao znanstvenik priredio je i tiskao pozamašan broj studija i članaka o Jurju Križaniću — slavenskom vizionaru i crkvenom reformatoru koji će zanesenjaštvo platiti dugogodišnjim sibirskim uzništvom i zatočeništvom, o Kloviću i drugima, a kao književnik status značajnika hrvatskih slova izborio je pjesničkim sastavcima / razgovorima te meditacijama / esejima i pjesničkom prozom antropološko-dogmatskoga i poetološkoga sadržaja.

Dijalektalni pjesnik

I dok je studija o Križaniću (»pretvaranje povijesti u književnost«) po mnogima bila dostatan argument za mjesto i dugo trajanje u hrvatskoj književnoj povjesnici (posvetio mu je stihove, scenarij za film, pisao enciklopedijske natuknice i popularizatorske tekstove, držao predavanja...), pravi književni iskorak, kojim je upozorio na čvrstoću i prepoznatljivost svojih pjesničkih istupa, bili su Kalnovečki razgovori. Tiskani 1978. na jeziku rodnoga, podravskoga kraja, Golubovi su pjesnički razgovori ubrzo proglašeni jednim od nadnevaka u novijoj dijalektalnoj književnosti (i ne samoj dijalektalnoj); premda ciklusima: Prolet, Leto, Jesen, Zima Golubovi razgovori prizivaju Galovića i Domjanića, »u oporoj i gustoj kantileni svakidašnje zbilje« teško je sresti išta od balada i popevki; u dubinama pjesničkoga glasa odjekuje teški život u kojemu se, u ritmu prirodnih mijena, izmjenjuju razdoblja radosti i tuge, zadovoljstva i nesreća. Kako bi i riječima posvjedočio duboku vezanost s ljudima rodnoga kraja, neodvojivost individualne od kolektivne sudbine, Golub je na početak zbirke stavio popis od sedamdeset i dva lika, s imenima i nadimcima osoba svoga zavičaja. Pustivši ih da »razgovaraju se«, sebi je namijenio tek ulogu »zapisivača« i svojevrsna »prijenosnika« njihovih poruka i životnih istina; on je tek onaj koji će dubinu njihove životne drame »prenijeti« i zabilježiti jezikom u čijoj sugestivnosti i ekspresiji živi osebujan svijet, izdašniji i rječitiji od prizvanih autorovih nostalgija.

Deset godina poslije oglasio se Golub i kao pjesnik na književnom standardu; zbirka Izabrana blizina (1988) predstavit će ga kao pjesnika koji vješto mijenja intonacije i pjesničke registre i lapidarnom gestom rječitih slutnji svjedoči o trajnoj potrazi za blizinom / Drugim. Bilo u krhkoj fragmentarnoj formi, bilo pak putem dijaloga ili gustoga poematičnog oblika pjesnik otkriva dubine svoga pjesničkoga glasa, čijoj toplini i pronicavosti snagu osiguravaju i duboka biblijska simbolika i novozavjetni likovi i nadahnuća.

Pet pjesničkih zbirki

Golub je pisac koji rijetkom lakoćom stihovanja potvrđuje iznimnu plodnost. U pet godina, od 1993. do 1998, objavio je tako pet zbirki, od kojih privlači Lice osame, s pregršti latinskih i na hrvatski prepjevanih stihova u kojima jednostavnost i neposrednost kazivanja obavija slutnje transcendencije i onostranoga, koje tvore i tekst / kontekst mnogih njegovih esejističkih izazova.

Držim da nećemo pogriješiti kažemo li da je svekoliko Golubovo književno djelo (dugo)trajan i neprekinut raz/govor sa sobom i Drugim; bilo da je riječ o onim kalnovečkim, o Križaniću, Izabranoj blizini, Molitvi vrtloga, Čežnji za licem, Licem prijatelja ili Daru dana šestoga (kojih su dijelovi uvršteni u ovaj izbor!), svaki napose i svi zajedno otkrivaju lice/lica Golubova pjesničkog iskustva i uvjerljiva pjesničkog traga. Otkrivajući se i darujući u njima, Golub emanira nesvakidašnje prostore duhovnosti i pjesničke iznimnosti.

Uzdarje čitateljima

Po najdubljim osobinama autorske pjesničke radijacije Golub je i izdvojena i osebujna pojava hrvatske književnosti i kulture, njezin vrijedan i pamtljiv glas. Nastao i razvijan postrance dominantnih književnih tijekova i poetika, glas je to začudnih rezonancija, glas u kojemu se do prepoznatljivosti prožimaju najdublje osobine hrvatske (dijalektalne, i ne samo nje!) lirike i dubokog religijskog nadahnuća, zazivi mistika i sugestivnost pjesnika, u tragu kojim Stvoritelj, darovanom Riječi, svjedoči o svojoj blizini, svojoj prisutnost. Takvim osobinama, razumljivo je, njegovo djelo nije samo uzdarje čitateljima, nego i izazov ozbiljnim književnim i filozofskim promišljanjima i interpretacijama. Jer čitati Goluba uvijek je mnogo više od poziva na pjesničku avanturu; poziv je to na dijalog sa svojom (ljudskom) blizinom, poziv na susret s licem u kojem se zrcali slika njegova Stvoritelja, kojega je Riječ najdublji dar, ali i najdublja istina i nadahnuće.

No to nije sve što portretira Ivana Goluba; uz pastoralni i profesorski teološki rad, članstvo u mnogim prestižnim domaćim i stranima akademijama i udrugama, česta gostovanja na uglednim crkvenim i svjetovnim institucijama i fakultetima, čime je zavrijedio mnoge nagrade i visoka priznanja, napisao je više od sedamdesetak knjiga, mnoštvo eseja, rasprava i članaka tiskanih na gotovo svim jezicima. Napraviti stoga izbor iz djela težak je i nezahvalan posao. Svjestan je toga bio i Tonko Maroević, pa je u ovaj biserni niz hrvatske književnosti uvrstio samo sadržaje (pjesničke, prozne, esejističke...) koji imaju najveću specifičnu umjetničku težinu. Poprativši ih primjerenim i odmjerenim pogovorom, napravio je pouzdan i vrijedan faktografski i psihološki portret pisca, osnaživši još jednom mjesto i ulogu koja mu pripada i u našoj književnosti i u kulturi.

Ivan J. Bošković