Etički instinkt

Bernhardov tip etičkog instinkta je osamdesetih bio staromodniji nego što je danas. Jedna rečenica iz njegova intervjua, koja se osamdesetih mogla proglasiti pukim zanovijetanjem temeljito razočarana cinika, mnogo zanimljivije zvuči danas

Thomas Bernhard jedan je od rijetkih autora koji su od početka bili svjesni da ne postoje neutralne ideje i da nema neutralnih termina kojima bi ih se moglo opisati; on jednostavno uviđa da su i najčišće, što bi se reklo i one najsvetije riječi kao što su istina, identitet, karakter, autor, humanizam, stvarnost — zapravo kontaminirane riječi, da nikada nisu imale, ili su u modernome dobu zauvijek izgubile nevinost. Zašto? Zato što se uvijek pojavljuju u funkciji sustava koji ih pokušava podrediti svojoj svrsi. Istina je uvijek društveno obilježena — ona je uvijek i samo istina u kontekstu jednoga povijesnog trenutka. U tome smislu valja tumačiti posvemašnji pesimizam Bernhardove konstatacije da potraga za istinom nužno vodi do susreta sa smrću. Iz takve perspektive gledano, traženje istine uzaludan je napor koji rezultira potpunom odsutnošću odgovora. Ako se na prvi pogled i čini da odgovori postoje, reći će Bernhard, i tada su tek puki privid odgovora — jer zapravo proizlaze iz slabosti i izraz su ljudskoga promašaja.

Prilagodba pojedinca društvu

Moglo bi se reći da je Bernhard autor koji je u čitavoj raznolikosti svojega književnog opusa uvijek ostajao zadivljen socijalnom podjelom uloga kao posljedicom prilagodbe pojedinca strukturi društva. Neovisno o žanrovskoj odluci za poeziju, fikciju, prozno esejiziranje, parabolu, dramu, naposljetku i u javno izrečenim govorima, kao i u novinskim razgovorima, uvijek se činilo da je tom piscu u književnom smislu trajni izvor interesa upravo odnos uniforme i sustava, baš kao što mu je u ljudskom smislu ista stvar bila trajni izvor gađenja. Riječ je o odnosu koji pojednostavnjuje, i to do bolne banalnosti, funkcionalne veze unutar društva — doista bilo kojeg društva — jer Bernhard je bio uvjeren da svaka socijalna zajednica utemeljuje opstanak na sustavu represije, on uspijeva sagledati tipologiju društvenih uloga, ali i način na koji se odvija strukturiranje društvenih kriza, po nekom dramaturškom načelu — u fazama i činovima — ili kao što je početkom osamdesetih pokušao sugerirati Victor Turner — od zapleta u odnosima i kulminacije krize, do pomirbe, koja se naizmjence ostvaruje kao reintegracija, ili kao odcjepljenje.

Stručan dramaturški posao

Trg heroja, drama koja je u bečkoj izvedbi izazvala posljednji u nizu skandala, neposredno prije autorove smrti, napokon je dostupna i hrvatskoj publici u zagrebačkoj režiji Davida Mouchtara Samoraia, u prijevodu Seada Muhamedagića i dramaturškoj odbradi Dunje Dragojević. Zahvat je u tekst znatan: drugi čin prebačen je na početak, a golemi pasaži iz razvučenoga prvoga čina — u predvidljivu trajanju od gotovo jednog sata štrihanoga teksta, u hrvatskoj su verziji te drame — ostavljeni za neko drugo, buduće scensko čitanje. Dramaturški je posao izveden po svim pravilima struke, precizno i s pokrićem u ideji da je moguće stišati povijesnu buku od 250 000 bečkih građana koji su ovacijama pozdravljali Hitlera na Hildeplatzu i svesti dramski problem isključivo na salonsku, obiteljsku dramu s političkim natruhama dobro izbalansiranim kako ne bi nitko bio odveć uzrujan u predizborno vrijeme. Ako se ova opaska i čini kao velik prigovor — moram dodati da drukčije vjerojatno nije ni moglo biti ako uzmemo u obzir da redatelj ne poznaje domaće prilike i neprilike, a ako ih donekle razaznaje iz druge ruke i iz medija — tada s pravom nije spreman preuzeti na sebe odgovornost koja spaja etičko s estetičkim i koju će uskoro trebati preuzeti neki od hrvatskih redatelja u svojem scenskom čitanju austrijskoga blatitelja vlastitog gnijezda.

U razgovoru s njemačkom književnicom Astom Scheib iz 1986. godine, Bernhard sumira sve bitne teme i preokupacije svojeg književnog djelovanja koje je — u njegovu slučaju — neodvojivo od truda koji bi se mogao opisati kao djelovanje umjetnika u svijetu. Bernhard se bavi odgovornošću pojedinca u kontekstu nacionalne kulture koja, kao uostalom i svaka druga strukturirana zajednica — od školskog sustava, preko državne strukture do Europe i svijeta u cjelini — najveću inventivnost iskazuje u izmišljanju okrutnosti. Mentalna inercija i glupost koja iz nje proizlazi, lažljivost i brutalnost, za Bernharda su tri obilježja nacionalne zajednice. Bernhard je intelektualac s etičkim instinktom. Bernhardov tip etičkog instinkta je — nedvojbeno — osamdesetih bio staromodniji nego što je danas. Jedna rečenica iz njegova intervjua, koja se osamdesetih mogla proglasiti pukim zanovijetanjem temeljito razočarana cinika, mnogo zanimljivije zvuči danas, posebno nakon terorističkoga rušenja Svjetskog trgovinskog centra, kada se jednom za svagda razbila imaginarna barijera koja je godinama održavala umjetnu podjelu između zemalja takozvanoga sigurnog i uređenog svijeta, s jedne strane, i zemalja takozvanoga neuređenog i nesigurnog svijeta, s druge strane:

»Nakon izvjesnog vremena uviđate da su konstrukcije uvijek iste, diktatura ili demokracija — za pojedinca je sve to odvratno do istoga stupnja gnušanja. Barem kad se pogleda iz malo veće blizine«.

Tipsko sagledavanje situacije

Dva skandala koje Bernhard opisuje u prozi Wittgensteinov nećak vezana su uz dodjelu prestižnih nacionalnih nagrada. Opis je naglašeno teatralan: situacije se sagledavaju tipski, pokušava se ukazati na ponovljivost dramaturške sheme kroz koju društvo ponižava pojedinca koji se usudio izdvojiti iz strukture društva — pa makar i na pozitivan način, dakle talentom i umijećem. Prigodom dobivanja Grillparzerove nagrade, Bernhard na brzinu i pod stresom emocija kupuje jedan broj premalo odijelo. Nakon šarade u kojoj doministrica kulture nakon što je za vrijeme glazbenog dijela ceremonije malo pridrijemala, dovikuje »A gdje je pjesničić?«, umjetnik odlazi na gulaš s dvoje bliskih ljudi, ženom koju zove »čovjek mog života« i Paulom Wittgensteinom, nećakom velikog filozofa, čiji kreativni otklon od strukture društva nije rezultirao filozofskim traktatom, nego običnim ludilom, koje za razliku od genijalnog ludila njegova ujaka društvo nije usvojilo. Bernhard vraća odijelo i kupuje drugo — prepuštajući svečano odijelo koje je jednom poslužilo kao uniforma u službi konvencije primanja nagrade — da se isprazni od svoje društvene funkcije i po potrebi naseli nekom drugom personom u dramaturgiji života. Bernhard poentira prizor na sličan način kao u kratkim prozama. Kada se ponovno našao na ulici, metafikcionalni junak razmišlja kako će uskoro netko drugi imati na sebi to isto odijelo koje je on nosio na takozvanoj dodjeli Grillparzerove nagrade u Akademiji znanosti i kako će taj netko u njemu hodati Bečom. »I to me zabavljalo«, piše Bernhard.

Komedija nesporazuma

Druga paradigmatična situacija poniženja nestrukturiranog pojedinca, unesena iz života u prozu, dodjela je austrijske nacionalne nagrade na kojoj je izjavom da je država struktura neprekidno osuđena na promašaj Bernhard napokon izazvao prvi istinski skandal. Bernhard opisuje prizor u kojem državni službenik čita govor koji mu je napisao savjetnik, i to na nesreću govor koji očito ne hvali Bernharda, nego nekog drugog pisca, nekog putopisca, dobronamjerna posjetitelja Austrije koji je pritom očito stranac. Tijek događaja navodi Bernharda da zbivanje sagleda kroz dramsku strukturu karakterističnu za dramaturgiju žanra poznata pod nazivom komedija nesporazuma.

Na pitanje Aste Scheib koje glasi: »Nije li za vas važno da budete prihvaćeni kao pisac u vlastitoj domovini?«, Bernhard odgovara da svako ljudsko biće prirodno žudi biti voljeno. To je za njega jedna od životno neizbježnih situacija koju prvo opisuje metaforom: »Kad u šumi vikneš, vraća ti se jeka«, a potom i sumira bolno ironičnom opaskom: »Čovjek naposljetku zavoli mržnju«.

Thomas Bernhard nije pristajao na pogubnu jednostavnost identitetnih formula. On nije bio polemičar, ili barem nije bio tipični polemičar, jer nije pristajao na hipokriziju performansa u kojem svatko bira točno određene uloge da bi ih potom branio. Bernhard je antipolemičarski tip intelektualca koji ipak uspijeva izazvati skandal, ali samo zato što uspijeva prozreti čitavu dramaturgiju društvene scene i ne zadovoljava se površnim pogledom na samo jedan aspekt prizora — kao što to čini njegov prijatelj Paul i neki drugi intelektualci gonjeni demonom savjesti. Za razliku od njih Bernhard je bezdušan; on zna da nikad nije živio u bajci i da u njoj nikada neće živjeti. Početak novog milenija na europskoj intelektualnoj sceni daje pokriće Bernhardovoj dubokoj i konačnoj skepsi izrečenoj u tvrdnji: »Živjeti bez bajki je teško, i upravo zato je teško živjeti u Europi 20. stoljeća.« Osim ako novi milenij ne bude — prema Malrauxovoj prognozi — vrijeme povratka duhovnosti nekoga novog tipa vjere.