Dubrovnik, otvoreno i zatvoreno

Dubrovnik, otvoreno i zatvoreno

Simpozij je okupio sjajne znanstvenike koji su osvijetlili kulturne i uljudbene prilike u Dalmaciji tijekom mletačke i austrijske vladavine te tek djelomično za vrijeme obiju Jugoslavija

Gubitkom vanjskoga sjaja negdašnjega njemačkog (privremenog) glavnog grada, Bonn i dalje ostaje kulturna metropola, (na zaboravimo: grad u kojem je rođen Ludwig van Beethoven), u kojoj sveučilište igra važnu ulogu. Slavistički seminar toga sveučilišta priredio je od 6. do 10. listopada međunarodni znanstveni simpozij pod naslovom Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze. Na njemu je sudjelovalo trideset i dvoje znanstvenika iz Hrvatske, Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije, Srbije i Vojvodine, od kojih osamnaest iz Hrvatske. Nažalost, nekoliko ih nije došlo, neki opravdano, drugi bez isprike (ti upravo iz Hrvatske), što baš nije bilo u akademskom stilu. Naime, kao što nam je rekao voditelj simpozija prof. dr. Wilfried Potthoff sa Sveučilišta u Bonnu, danas nije samorazumljivo dobiti novac za takav pothvat, jer u Njemačkoj neizbježna drastična štednja iz javnih sredstava najviše pogađa kulturu.

Otvorenost prema svijetu

Sudionike simpozija pozdravili su rektor Bonskoga sveučilišta prof. dr. Klaus Borchard i dekan Filozofskoga fakulteta prof. dr. Georg Rudinger, potonji spominjući bivšu državu o kojoj na skupu nije moglo biti govora. U početnom referatu prof. Potthoff, koji izvrsno govori hrvatski i slavist je europskoga formata, govorio je o Dalmaciji kao o europskom kulturnom prostoru, davši tako smjernice na kojima će se kretati uglavnom svi ostali autori. Prema Potthoffu, hrvatska književnost u Dalmaciji europskog je utemeljenja od 15. stoljeća (Marko Marulić) do danas. Hrvatski humanizam i školstvo rođeni su na tim prostorima. Dugo je nizao imena hrvatskih književnika, filozofa i uopće intelektualaca koji su djelovali na obali Jadrana, u gradovima s njihovim municipalnim pravima i vezama sa zapadnom stranom mora, koje se zvalo i Mletački zaljev. Osim Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika u ta kulturna središta ubrojio je i Kotor. Svi ti gradovi bili su i trgovački otvoreni prema ostalom svijetu.

Bonn nije vodeći u slavistici na području njemačkoga jezika, ali će biti sve važniji, rekao je prof. Potthoff, što je pokazao i simpozij. Promatrači sa strane mogu ustvrditi da je njemačka slavistika još na starim stazama kad je riječ o hrvatskom jeziku, no u Bonnu se više ne spominje tzv. srpsko-hrvatski. Očito je samo pitanje vremena kad će srbohrvaština pripadati prošlosti.

U Bonnu je profesorica Zlata Bojović iz Beograda govorila o odjeku povijesnih zbivanja u Europi u baroknoj književnosti Dalmacije, samorazumljivo upotrebljavajući naziv hrvatski jezik, i kritički se osvrćući na neke pjesnike tog doba iz Dalmacije koji su isticali svoju povezanost sa srpskim plemstvom zbog pomodnih, ali ne i stvarnih razloga. Ta povezanost jednostavno nije postojala. Još jednom se pokazalo da se hrvatski i srpski znanstvenici mogu opuštenije sastajati kad nestane bivših osporavanja hrvatskih kulturnih vrijednosti, koja su prije narušavala znanstvenost i ljudske kontakte.

Jadranski čovjek

Prof. Ludwig Steindorff (autor izvanredno objektivne knjige o Hrvatskoj od srednjovjekovlja do danas, Kroatien, naklada Pustet, Regensburg, 2001), osvijetlio je ulogu bizantskoga nasljeđa u dalmatinskim gradovima, kao što je i objasnio kako su oni funkcionirali sa svim prednostima komunalne uprave, slične onoj u susjednim talijanskim područjima. Njemu se u tome pridružio talijanski sudionik Francesco Perillo iz Barija, govoreći o vezama apeninske pokrajine Puglije s Dalmacijom, koje su bile tako guste i česte da se tu može opaziti oblikovanje zajedničkoga jadranskog čovjeka. Naveo je brojne primjere preuzimanja hrvatskih naziva u talijanskom jeziku, kao i skupine i pojedince koji su iz hrvatskih prešli u talijanske predjele, često prisilno, ali i dragovoljno.

Desanka Schwara iz Basela (inače specijalistica za Židove na Sredozemlju) bila je ponešto neprecizna u svom opisu srednjovjekovnog života u Dubrovniku, možda i nesvjesno osporavajući njegov hrvatski (slovinski) značaj, ali je to u raspravi ispravljeno. Borislav Grgin (Zagreb) vješto je ocrtao utjecaj renesansne Dalmacije na sjevernu Hrvatsku, i obratno. Za Zdenku Janeković-Römer na primjeru Dubrovnika najbolje se vidi simbioza latinske i slavenske (hrvatske) kulture. Klaus Steinke iz Erlagena opisao je susrete Slavije i istočnoga Rima, odnosno Slavena i Bizanta. To je most koji već odavno nije u funkciji.

Za jezikoslovce bila su zanimljiva predavanja Matea Žagara iz Zagreba o reformi glagoljičkoga pisanja u 13. stoljeću u kontekstu latiničkih reformi, kao i Nikolaosa Trunte, koji je govorio o standardu hrvatskoga-crkvenoslavenskog jezika potkraj 20. stoljeća. Vrlo specijalizirano štivo ponudio je Darko Novaković (Zagreb) u svom predavanju pod naslovom Prepisivači, starinari, filolozi: počeci humanizma u Dalmaciji. No zanimljivo je bilo saznati kako su neki prepisivači obogatili strane tekstove svojim originalnim dodacima.

Pitanje identiteta

Maja Bošković-Stulli (čija je knjiga Kroatische Volksmärchen, premda odavno izašla, i danas primjerna) ocrtala je dvije vrste dalmatinskih narodnih pripovjedaka, obalne i one u Zagori, s nekim različitostima, ali i sličnostima, pri čemu je bila zanimljiva pjesma o Kandijskom ratu koja se oslanja na Odiseju na vrlo uočljiv način. Upozorila je i na neke podudarnosti hrvatskih i muslimanskih narodnih pjesama, što i ne začuđuje kad se zna da je glasovita Hasanaginica nikla u muslimanskoj sredini, ali napisana na hrvatskom jeziku.

Davor Dukić (govoreći izvrsno njemački) referirao je o Jerolimu Kavanjinu kao primjeru kompleksna dalmatinskog identiteta u ranom novom vijeku. Grafički je prikazao kružnicama Kavanjinov identitet, koji počinje od Splita, ide prema Dalmaciji, zatim Mlecima i završava u Slavenstvu. Ali ni tu nije završetak njegove slojevite ličnosti jer traži ujedinjenje kršćana u borbi protiv muslimana, i to pod vodstvom ruskoga cara Petra Velikog, no odbija pravoslavlje. Kavanjin je, ipak, ponekad hvalio čak i ugledne muslimane. Sve u svemu: vrlo zanimljiva osobnost, premda oskudna književnog opusa.

Dunja Fališevac govorila je o Dubrovniku kao otvorenom i zatvorenom gradu, a Sergio Bonazza iz Verone o Dalmaciji kao prostoru talijansko-južnoslavenskih susreta. Dok smo razgovarali s gosp. Bonazzom za vrijeme stanke uz kavicu, spomenusmo da je šteta što netko nije uzeo Nikolu Tommasea kao primjer tih dodira (knjigu Ivana Katušića Vječno progonstvo Nikole Tommasea držim jednom od najboljih o hrvatsko-talijanskim književnim susretima), našto se on namrštio govoreći kako se Tommaseo nikad nije eksplicite izjasnio Hrvatom, ne obazirući se na upozorenje da su slavenstvo, slovinstvo i netalijansko dalmatinstvo također hrvatstvo, ali pod drugim imenima. Kako vidimo, ovakvi susreti mogu biti itekako povoljni za objašnjenje nejasnih pitanja ipak ne dokraja upućenim strancima.

Najmanja katedrala

Marko Trogrlić sa Sveučilišta u Zadru vrlo je intenzivno pojasnio prilike u Dalmaciji u prijelazu s mletačke na austrijsku upravu, nastojanja Dalmatinaca da se priključe zemljama krune sv. Stjepana, koji su bili neuspješni, te o posljedicama bečkoga centralizma, što je djelomično dovelo do gospodarskog opadanja pokrajine i masovnog iseljavanja njezina pučanstva (zbog tzv. vinske krize iselilo se iz Dalmacije oko 84 000 ljudi).

Mladen Pejaković zadivio je slušatelje opisom starohrvatske crkve Sv. Križa kod Nina (tzv. najmanje katedrale u svijetu), prikazavši i prigodni desetominutni film. Slavko Kovačić iz Splita opisao je promjene u Katoličkoj crkvi tijekom austrijske vladavine u Dalmaciji. Vrlo zanimljiv referat s obzirom na utjecaj Beča na imenovanja biskupa kao i glede nastojanja da se ukloni služba Božja na staroslavenskom (starohrvatskom) jeziku, što nikomu nije uspjelo sve do Drugoga vatikanskog koncila.

Josip Talanga iz Zagreba i Hans Ullmeier iz Jülicha (Njemačka) govorili su o znanstvenoj filozofiji Ruđera Boškovića, pri čemu Ullmeier Boškovića piše na francuski način, Roger Boskovich. Vitomir Belaj (Zagreb) referirao je o dalmatinskoj pučkoj kulturi u vremenskim i prostornim kontekstima.

Simpozij je osuvremenio Aleksandar Jakir (o njegovoj knjizi Dalmatien zwischen den Weltkriegen, München, 1999, »Vijenac« je objavio opširan razgovor s njim) govoreći o borbi za izgradnju cesta i tračnica kao čimbeniku mobiliziranja (naroda) u Dalmaciji 20. stoljeća. Zaista, ta borba trajala je od austrijskih do današnjih dana, u doba komunizma bila je ozloglašena kao nacionalistička (prema Latinki Perović oko 76 000 Hrvata bilo je nakon Karađorđeva kažnjeno zbog tog nacionalističkog skretanja, kako su ga shvaćali komunisti), da bi danas doživjela potpunu afirmaciju gradnjom autoceste između Zagreba i hrvatskoga juga.

Posljednjega dopodneva na simpoziju je govorila Hana Breko (Zagreb) o glazbenoj kulturi Dalmacije u srednjem vijeku, Gorana Doliner (Zagreb) o glagoljskoj glazbenoj tradiciji u Dalmaciji kao dijelu europske kulture, te Stanislav Tuksar vrlo temeljito o glazbenoj kulturi Dalmacije između 16. i 18. stoljeća. Velika je šteta što simpozij nije bio oplemenjen izvođenjem tipično dalmatinskim klapskim pjesmama, ali i gangom i ojkanjem (posljednje se čulo samo u predavanju Reane Senjković o Dalmaciji na internetu).

Konrad Clewing (o njegovoj ćemo knjizi Staatlichkeit und Identitätsbildung, što sadrži znanstveni prikaz prilika u Dalmaciji tijekom 1848/49, s autorom razgovarati u jednom od idućih brojeva »Vijenca«), kako se kaže jednom njemačkom frazom, ulio je nešto vode u vino referatâ o Dalmaciji kao europskoj kulturnoj sintezi, dokazavši da se tijekom vremena ta sinteza sve više gubila, postupnim nestajanjem talijanskog jezika i kulture te prevladavanjem hrvatskog jezika i hrvatstva uopće sa svim kulturama i civilizacijskim tvorevinama.

Simpozij Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze okupio je sjajne znanstvenike koji su izvrsno osvijetlili kulturne i uljudbene prilike u Dalmaciji tijekom mletačke i austrijske vladavine te tek djelomično za vrijeme obiju Jugoslavija. Govorili su njemački, hrvatski, engleski, srpski i talijanski, a na tim se službenim jezicima i raspravljalo. Možda je bilo premalo vremena za dublje rasprave jer je bilo previše sudionika. Ponavljamo da veliku zahvalnost za uspjeh simpozija svi duguju prof. dr. Wilfriedu Potthoffu sa slavistike Sveučilišta u Bonnu, koji je sve izvrsno organizirao, održao dva predavanja i sudjelovao u raspravama. Radovi sa simpozija bit će objavljeni iduće godine.

Gojko Borić