Doktor Jekyll i Mister Hyde

Doktor Jekyll i Mister Hyde

Redateljev je pogled dobrohotan i natopljen simpatijom te tvori opominjuću i duboko moralnu no nikad moralizatorsku priču

Nadahnut knjigom Roberta Greysmitha Umorstvo Boba Cranea (The Murder of Bob Crane), posljednji film Paula Schradera Oko kamere solidna je i korektna realizacija zapravo otrcane priče o usponu i padu celebrityja — u ovom slučaju bivše televizijske zvijezde Boba Cranea; pri čemu u tretmanu istog ipak gazi korak dalje od tipične skice. Craneov alter-ego — poručnik Hogan iz komičnoga serijala o nacističkom logoru Hoganovi junaci, koji je s emitiranjem započeo šezdesetih godina prošlog stoljeća te se održao šest godina, u vrijeme kojih je doživio golem uspjeh; svom je nositelju omogućio zvjezdani, prepoznatljiv status, što je pak mirna i uzorna obiteljskog čovjeka dovelo do prometnuća u Dr Jekyll/Mr Hyde personality neutaživa seksualnog apetita. No pritom Crane i njegov svodnik — prijatelj (zapravo inaugurator u svijet seksualnih užitaka) — (a potom i potencijalni) ubojica (čiji se identitet nikada nije dokraja otkrio, odnosno potvrdio) John Carpenter (svaka sličnost sa slavnim redateljem prestaje na imenu) nisu pervertiti per se, koliko proizvodi u osnovi sterilne kulture u kojoj su se stjecajem okolnosti zatekli (a to se poglavito odnosi na Cranea) — one koja počiva na beskrupuloznoj premisi iluzije i obećanja te posljedično degradirajuće potrošnje i beskonačnih potreba njezinih konzumenata iste. Dvojac Carpy/Crane, ujedno i pokretačka okosnica radnje, de facto postaje pionirima industrije kućnoga pornovidea.

Nemoralizatorska moralnost

Schrader stoga poseban naglasak stavlja na istraživanje mračne strane ljudske naravi i u vlastitoj interpretaciji toga fotografskog entuzijasta i amaterskog jazz-bubnjara, bivšeg radijskog DJ-a i seksoholika, te njegova apsurdna i kratkoga života, svog junaka vidi ponajprije kao žrtvu vlastite slabosti, toliko easy i čvrsto prilijepljena uz holivudsku fikciju da to može biti ili znak rijetke neinteligencije ili pak čežnja za posvemašnjom samodestrukcijom. Ipak, redateljev je pogled dobrohotan i natopljen simpatijom te tvori opominjuću i duboko moralnu no nikad moralizatorsku priču.

Ocrtavajući transformaciju svog (anti)junaka, s lažnom fasadom u javnosti, te pokazujući kako druženje s krivom osobom može dovesti do otužna života (i njegova završetka), Schrader se koristi pomalo preeksplicitnim izražajnim sredstvima — u prvom dijelu boje čineći žarkima kao pogled na svijet prepun obećanja koji je još nevin; u drugom pak, pri početku Craneova pada, i vizualni stil drastično se mijenja — okreće se grubljem, sirovijem, neuglađenijem, ali i nestabilnijem izričaju — zrnatijoj, ispranijoj, maglovitijoj slici, podcrtanoj drhtavom ručnom kamerom (kao figuracijom nestabilnosti simboličkoga tla pod nogama antijunaka).

Uz besprijekorne glumačke izvedbe (Greg Kinnear, Willem Dafoe) i nimalo vulgaran način pristupa subjektu — izvorno provokativne građe, može se reći da je Schrader vješto zaokružio svoju priču o liku iz američkoga šou-biznisa, koji ponajprije intrigira senzacionalnističkom smrću i bizarnom pornografskom ostavštinom, radije negoli bilo čime drugim.

Katarina Marić