Betonski vestern

Betonski vestern

Golubovićev se film u svakom slučaju obračunava s mafijom, ali ne i s bezakonjem. On ga, štoviše, svjesno i namjerno perpetuira u ime ponosa, osvete i mita o bratskoj ljubavi

Svaka nova kinoakvizicija s područja bivše-bivše-Jugoslavije, odnosno današnje Srbije i Crne Gore, doima se nastavkom neke nove celuloidne crne serije urbanog predznaka. Srbijanska kinematografija, svjesno ili ne, sustavno je proizvodi, iz godine u godinu. Slike fizičkog nereda, ozračje tjeskobe, dojam bezakonja i općeg moralnog kaosa postali su njezin redovni ikonografski inventar, recimo to odmah — isplativ u konvertibilnim kritičarskim naknadama, koje obilno honoriraju autentičnost i realizam, a o naturalizmu i eventualnoj političkoj egzotici da i ne govorimo. Jer, filmske priče potvrđuju i službene vijesti i usmena predaja.

Debitantski film Srđana Golubovića Apsolutnih sto u tome nije nikakva iznimka. Premda je zaobišao hrvatske velike ekrane (osim Motovuna), film je od svoga nastanka (2001) u intenzivnom festivalskom prometu (od Rotterdama i Pariza, preko Cottbusa, do Soluna). Uknjižio je nekoliko međunarodnih nagrada, a prema nekim podacima doma ga je gledalo preko dvjesto tisuća gledatelja. Za neki hrvatski film, recimo, to bi bio ako ne apsolutni, onda barem jako velik uspjeh, kakav su dosegnuli tek malobrojni.

No ostavimo se naklapanja o tome zašto su srbijanski filmovi tako uspješni izvan Srbije i primamljivi zapadnoj publici, a hrvatski ni upola toliko, i primimo se tek betonskog vesterna, kako ga je okrstio njegov mladi autor. Nema sumnje, pogodio je: u njegovom filmu glavnu ulogu igra beton — grozan, jednoličan, grafitima išaran sivi beton Novog Beograda, a u njemu izgrebani poludotrajali liftovi i stanovi s niskim plafonom, autentičnom izmišljotinom socijalističkog urbanizma. Možda je nekoć to izgledalo drukčije, no danas je slika općeg rasapa i jada dovoljno mračna i bez lokalne mafije i skrivenih snajpera preko čijeg nišana sa svijetom razgovara mlađahni Saša (Vuk Kostić), protagonist Golubovićeva vesterna. Film zapravo ima dva kauboja, samo što je drugi posrnuo. Sašin brat Igor (Srđan Todorović) negdašnji je prvak Jugoslavije u streljaštvu, a sada (poslije ratne avanture) ofucani i beskorisni narkoman kojega mafija naganja zbog dugova. Vestern tu počinje; dirty Saša na putu da dostigne pa i nadmaši, bratove sportske uspjehe, uzima zakon u svoje ruke, a lokalni šerif mu s neskrivenim simpatijama sekundira. Jer on je ipak dobar dečko iz susjedstva i budući nacionalni šampion.

Sa stajališta oglednoga žanra, odnosno obrasca što ga hoće ucijepiti u beogradski ambijent, Golubović to doista i ne radi loše. Nema u njegovu filmu nikakva mistificiranja, zaobilaženja ili skretanja s puta osvete. Njegov je junak ciljno orijentiran, a k tome i osobno, krvno motiviran, što režija i apostrofira. Njegov je ambijent nepatvoren, jezik nefriziran, a ni sam protagonist ne želi biti ljepši od života, premda bi ipak htio biti veći. No, ključno je pitanje: od koga?

Golubovićev film u svakom se slučaju obračunava s mafijom, ali ne i s bezakonjem. On ga, štoviše, svjesno i namjerno perpetuira u ime ponosa, osvete i mita o bratskoj ljubavi. Dakako, samome žanru to ne bi smetalo. No smeta stvarnosti koja ga je motivirala. Apsolutnih sto ipak se pozivaju na neke činjenice (interpretirane), odnosno na konkretni prostor i konkretno vrijeme (poslije rata u Jugoslaviji), da bi ga mogli shvatiti i kao primjerak žanra. S kime se, dakle, obračunava njegov (anti)junak, komu se zapravo osvećuje i zašto mu je sve dopušteno? Goluboviću, koji zna režirati i dobro vodi glumce, ipak nisu važne takve pojedinosti, nego prije općenite konstrukcije, ma koliko crnog ili nejasnoga traga za sobom ostavljale.

Diana Nenadić