Vijenac 253

Arhitektura, Naslovnica

Suvremena hrvatska arhitektura 3

Kako je otišla hrvatska moderna

Kada govorimo u smrti moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj jednoga razdoblja, koje će tijekom osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj eklektičkoj inačici u obliku historicističkoga modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom miješanju s postmodernom

Suvremena hrvatska arhitektura 3

Kako je otišla hrvatska moderna

Kada govorimo u smrti moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj jednoga razdoblja, koje će tijekom osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj eklektičkoj inačici u obliku historicističkoga modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom miješanju s postmodernom

Moderna je arhitektura umrla, pisat će Charles Jencks, u St. Louisu u Missouriju 15. srpnja 1972. u tri sata i trideset dvije minute, rušenjem dinamitom stambenoga bloka japanskoameričkog arhitekta Minorua Yamasakija. Dakako, suprotno Jencksovu kasnošezdesetosmaškom romantičarskom buntu prema moderni, metodološki gledano, riječ je o dugogodišnjem procesu, koji će biti savršen tijekom prve polovice sedamdesetih godina i u svijetu markiran trima događajima — posljednjim, desetim kongresom CIAM-a, održana 1956. u Dubrovniku, te smrću Le Corbusiera 1965, i Miesa van der Rohea 1969. Na tim će pak ostacima, dvojbama i zabludama, kritičkim preispitivanjem, dijalektički izrasti arhitektura novoga doba, ili, kako će je mnogi teoretičari nazivati, arhitekturom postmoderne. Dakle, kada govorimo u smrti moderne, to ne znači i njezin fizički svršetak, nego tek metaforički kraj jednoga razdoblja, koje će tijekom osamdesetih i devedesetih godina egzistirati u vlastitoj eklektičkoj inačici u obliku historicističkoga modernizma, u distinkciji, ali i egzistencionalnom miješanju s postmodernom, što je i jedna od općih karakteristika čitave povijesti arhitekture, koja će tijekom povijesti rezultirati začudnim amalgamima, kao što je primjerice mješoviti gotičko-renesansni stil.

Bijelo, smeđe i zeleno

U nas bismo početak toga procesa mogli označiti smrću arhitekta Drage Iblera (1964), a kraj izgradnjom triju objekata: Vjesnikova poslovnoga tornja (1972) doajena domaće moderne Antuna Ulricha, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski Haberlea i suradnika (1973) te poslovnog tornja Zagrepčanka (1976) Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića. S oba poslovna tornja hrvatska će moderna biti zaista dostojno upokojena. Iako ponavljajući poznate predloške iz svjetske arhitekture — Vjesnik njujorški Lever House (1950/52) Skidmorea, Owingsa i Merrilla (tzv. SOM), a Zagrepčanka diseldorfski poslovni toranj Phoenix-Rheinrohr Helmuta Henricha i Huberta Petschingga sa suradnicima (1955/60), urbanistički izvrsno postavljeni, na najfrekventnijim zagrebačkim raskrižjima, oba gradskoj strukturi daju snažan i vizualno prepoznatljiv urbani pečat. Elegancijom, odmjerenošću volumena, materijalima (no nažalost ne i kvalitetnom izvedbom), osobito se ističe Jelinekov poslovni toranj smješten na jednoj od najatraktivnijih gradskih parcela — na križanju Savske ulice s Ulicom grada Vukovara. Ukratko, Jelinekovim tornjem priča o domaćoj moderni nakon Drugoga svjetskog rata završava u istoj onoj točki iz koje je 1946. godine i započela — na početku nekadašnje Ulice proleterskih brigada. U korpusu kasnomodernističkih zdanja sedamdesetim među inima treba istaknuti i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Mladena Kauzlarića u suradnji sa Senom Gvozdanović te de-stijlovski Muzej narodne revolucije u Rijeci Nevena Šegvića (1976).

Brutalistička transparentnost

Radikalan odmak od klasičnoga jezika moderne u nas načinit će 1974. arhitekti Ivan Filipčić i Berislav Šerbetić zgradom Spomen-doma u Kumrovcu te Ninoslav Kučan i suradnici riječkom robnom kućom RI. Upravo na primjeru robne kuće RI prvi put u domaćoj arhitekturi dolazi do potpune, brutalističke transparentnosti, odnosno jasna prezentiranja materijala s neprekrivenim elementima montaže i izvedbe. Dosljednim tretmanom materijala i oblika izvan i unutar objekta, u potpunosti je integrirana njegova vanjština s unutrašnjošću. Dojam transparentnosti osobito naglašava rešetkasto pročelje, koje ne samo da dematerijalizira arhitekturu nego stvara izniman vizualni efekt. Ona je, prema arhitektu Kučanu, »presedan koji hrabro gleda u budućnost«. Jedan je od prostornih presedana Ninoslava Kučana i pulski Telefonsko-telegrafski centar (1974). Važno je istaknuti da se u doba kada nastaju ti objekti u Parizu gradi glasoviti Centar Georges Pompidou arhitekata Richarda Rogersa i Renza Piana (1971/77), kojim će ideja transparentnosti biti izražena u najbrutalnijem i posve beskompromisnu obliku.

Rijeka, Osijek, Varaždin...

Tijekom sedamdesetih u Rijeci će niz vrsnih radova ostvariti Igor Emili, među kojima je najvažnija zgrada nekadašnje Jugobanke (1979), koja danas smjelim i vizionarskom konceptom budi neposredne asocijacije na glasovitu prašku kuću Ginger & Fred Franka O. Gehrya i Vlade Milunića (1995).

Sredinom sedamdesetih u arhitekturi je sve izraženija svijest o novom materijalu i inovacijama, koja se kreće u široku rasponu od neobjektivizma i brutalizma ka visokoestetiziranim postmodernim formama i naznakama high-techa. Taj pomak u hrvatskoj arhitekturi doći će do izražaja već u osječkom kompleksu Elektroslavonija arhitekta Borisa Krstulovića (1971). Tim ostvarenjem Krstulović u svijet arhitekture unosi novi element — krovnu kupolu (2 x 2 metra) s dijagonalnim prozorom za selekcionirano osvjetljenje na kvadratnom rasteru od prenapregnutog betona, čijim se nizanjem na krovnoj plohi s jedne strane omogućuje kvalitetno krovno osvjetljenje unutrašnjosti tvorničke hale, a s druge se strane postiže znatna fleksibilnost prostora, odnosno povećane mogućnosti njegova pregrađivanja, jer je svaka kupola obuhvaćala prostor 2 x 2 metra. Sljedeći korak Krstulović će učiniti zgradom Elektre u Varaždinu (1974), smjelom kombinacijom fasadne opeke kojom oblaže armirano-betonsku konstrukciju i velikih ostakljenih ploha, koje nad ulaznim dijelom ostavljaju neizvjestan dojam klizajuće staklene mase. Pomak je dalje u tom smjeru pogonsko-poslovna zgrada Elektre u Karlovcu arhitekta Dražena Posaveca (1978). Gotovo neoklasicistički odmjerena, pročišćena volumena i u cijelosti ostakljena glavnog pročelja s monumentalno naglašenim ulazom, najavljuje niz zapaženih radova s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, kao što je primjerice nekoliko zagrebačkih ostvarenja: pogonsko-poslovna zgrada Elektre Milana Šosteriča (1981), poslovno-stambena zgrada Gruje Golijanina (1983) te interpolacija hotela Dubrovnik (1982) i istraživačko-programerskog centra INA-Naftaplin (1983) Ines i Nikole Filipovića.

Eklekticizam

Niz bismo mogli zaključiti Posavčevom zgradom telekomunikacija u Šibeniku (1983), kojom se tema naznačena na karlovačkom primjeru dovodi do krajnjih konzekvenci. Upravo će ta skupina arhitekata staklo na arhitekturi učiniti standardnom konfekcijom domaće produkcije s kraja stoljeća. S pravom će arhitekt Dragomir-Maji Vlahović postaviti pitanje postmodernosti, odnosno kasnomodernosti posljednja tri primjera, ističući da su »postmodernizam i kasni modernizam u arhitekturi danas dva dominantna prosedea na svjetskoj arhitektonskoj sceni, ali s dijametralno suprotnim konotacijama...«, svrstavajući Ines i Nikolu Filipovića, te Golijanina i Šosteriča, među kasne moderniste, koji »eksplicite pokazuju da moderna nije mrtva, da njihova ostvarenja nisu rezultat trenda, već su autonomne interpretacije fundirane na dijalektici i tradiciji zagrebačke škole arhitekture«.

Problem na koji je ukazao početkom osamdesetih Vlajki, označavajući ga terminom kasne moderne, dvadesak godina poslije, analizirajući recentna ostvarenja arhitekata Velimira Neidhardta i Dinka Kovačevića, označio sam terminom eklekticizma, odnosno modernističkog historicizma, dakako, bez negativnih konotacija, koji upravo pretpostavlja povijest arhitekture ne kao reakciju, o čemu je već bilo riječi, nego kao neprekinut uzročno-posljedični proces nadogradnje, preklapanja i nabiranja uvjetovana širokim društvenim promjenama. Istoga je problema očito postao svjestan i sam Jencks, koji će već početkom osamdesetih znatno izmijeniti svoju romantičarsku postšezdesetosmašku tezu o smrti moderne distinkcijom između postmodernizma i kasnog modernizma, čije tradicije prema njemu započinju oko 1960. kao reakcija na opadanje modernizma.

Tipizirana stambena izgradnja

Na području stambene izgradnje uglavnom prevladava tipizirana izgradnja. Među inim primjerima treba izdvojiti nekoliko zagrebačkih primjera: stambene tornjeve Slavka Jelineka u Veslačkoj ulici (1971), stambeno-poslovni blok, tzv. Super-Andrija, u naselju Siget Miroslava Catinellija (1973), stambeni blok Autoput-jug Miroslava Stelle i Lidije Grečko-Krstevski (1973), zgradu Mamutice u naselju Travno Đ ure Mirkovića i Nevenke Postružnik (1975) te stambeni blok u Gajnicama Nikole Raka i Jakše Zlatara (1976/77). Istodobno u Zadru se na Branimirovoj obali gradi prema projektima Dragana Boltara i Ante Marinovića Uzelca stambeni blok Jazine (1972/77). Među najzahtjevnijim je tadašnjim zadacima izgradnja tzv. Splita 3, u čijoj će urbanoj koncepciji ključnu ulogu odigrati skupina slovenskih arhitekata (Mušić, Bežanec i Starc). Iako će slovenski arhitekti nastojati projektom ostvariti duh mediteranske ulice, konačni su rezultati izostali. Najvažnija ostvarenja u okviru toga gradskog poteza imat će arhitekti Frano Gotovac — stambena zgrada Krstarica (1974); Ivo Radić-Papandopulova ulica (1974/75); Dinko Kovačić — ulica braće Borozan (u suradnji s Mihajlom Zorićem, 1973), ulica Dinka Šimunovića (1975) i Odeskom ulicom (1980), te Ante Svačić sa suradnicima ulicom Rođera Boškovića (1980). »Projektiranje i izgradnja gradske jedinice tzv. Splita 3«, pisat će Duško Kečkemet, »jedan je od međašnjih kamena u razvitku našega urbanizma i arhitekture. Umjesto urbanističkog planiranja zona s odvojenim sadržajima, i umjesto dodavanja novih građevina gradu, međusobno ničim povezanim, pokušalo se (...) sagledati jedan novi gradski predio kompleksno, cjelovito i jedinstveno (...) Jedna od ideja vodilja projektanata Splita 3 bila je vraćanje, ili novo oblikovanje, pješačke ulice, umjesto prometnice, odnosno odjeljivanje pješačkih ulica od prometnica namijenjenih vozilima. Međutim, prve takve izgrađene ulice pokazale su, uza sve pozitivne, i neke negativne strane. Bile su to relativno tijesne ulice, omeđene s dva niza visokokatnica do desetak katova. Takav kanjon stvarao je u prolaznika osjećaj klaustrofobije. Š...š Usto su te ulice svojim isključivo stambenim sadržajem postajale nezanimljive i monotone, namijenjene samo stanarima dotične ulice, jer ostale ljude nisu ničim privlačile«. Godine 1976. raspisuje se natječaj za novo zagrebačko prekosavsko naselje Dugave. Na samom prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine javlja se jedan od ključnih nositelja budućeg tzv. istarskog regionalizma arhitekt Berislav Iskra stambenim nizovima u Pazinu (1978/79-82). Istodobno nastaje poslovno-stambeni kompleks s robnom kućom Ante i Vlaste Vulin u Šibeniku (1978/80). Dalji kreativni pomak u domaćoj stambenoj arhitekturi potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih učinit će u Zagrebu arhitekti: Višnja Cimić i Đ orđe Romić poslovno-stambenom zgradom na Ferenščici (1981), Radovan Tajder stambenom zgradom u Vodovodnoj ulici (1983), Branko Kincl stambenom zgradom u Petrovoj (1983) i Tomoslav Odak stambenim nizom na Jarunu (1984).

Maštovite škole i vrtići

Tijekom sedamdesetih osobit zamah imat će tzv. arhitektura pedagoškog sadržaja (vrtići, škole i fakulteti). Od iznimna je značenja osnovna škola u Začretju arhitekata Tomislava Kožarića i Tomislava Odaka (1974). Jedno je od najmaštovitijih ostvarenja školske arhitekture lošinjski Srednjoškolski centar Mladena Anđela (1975), za kojim kvalitetom ne zaostaje ni dječji vrtić u Samoboru Ivana Crnkovića (1975). Sredinom sedamdesetih arhitekt Radovan Tajder razvija univerzalno primjenjiv sustav izgradnje dječjih vrtića — tzv. 414, prilagodljiv različitim situacijama i potrebama zagrebačkih naselja, kao što je primjerice vrtić u Travnom (1975). Na zagrebačkom salonu arhitekture 1976. Tajder i Anđel predložit će zajedničke »komponibilni sistem predškolskih ustanova Megas«. Kreativan vrhunac na tom planu Tajder će dosegnuti školom i vrtićem za hendikepirane osobe u Krapinskim Toplicama (1982). I dok je većina spomenutih ustanova prožeta duhom kasnoga modernizma, izuzev Anđelova srednjoškolskog centra, radikalan pomak načinit će arhitekt Boris Magaš dječjim vrtićem na Mihaljevcu u Zagrebu (1975/76). Podijeljen u dvije razine — na donjoj se nalaze prostorije vrtića s pratećim potrebama, a na gornjoj jaslice, neobičnom kompozicijom trokutastih prizama kao da je utonuo u brijeg na kojem je izgrađen. Drugo je važno Magaševo ostvarenje stadion Poljud u Splitu (1979). Riječ o najvažnijem primjeru sportske arhitekture toga razdoblja u nas. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih označit će izgradnja Fakulteta poljoprivrednih znanosti Hildegard Auf-Franić, Lenka Pleštine i Berislava Radimira (1979) te izvrsno interpoliran unutar gradskog bloka tzv. Wellerova trga, dječji vrtić Borisa Duplančića (1980) pokazujući oblikovnom koncepcijom neraskidive veze s tradicijom zagrebačke moderne.

Povratak arhitektica

Sedamdesete i osamdesete godine označile su povratak na velika vrata žena unutar korpusa hrvatske arhitekture, koji će već biti najavljen potkraj šezdesetih pojavom karizmatične teoretičarke arhitekture Antoanete Pasinović, a nastavit će ga nizom vrhunskih ostvarenja jedna od ključnih osobnosti hrvatske arhitekture osamdesetih Ines Filipović, a ubrzo i Hildegard Auf-Franić. Jedna je od važnih tema od toga vremena i sakralna arhitektura — do tada zbog ideoloških razloga držana podalje od očiju javnosti. Među prvima je franjevačka Crkva sv. Križa u zagrebačkom naselju Siget Matije Salaja i Egona Seršića (1973-1983). Iako ni do danas nije izvedena do kraja prema zamišljenom projektu, oblikovno je tipičan primjer arhitekture svoga doba. Za nas je mnogo važniji primjer Župnog centra sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku, arhitekta Ivana Prtenjaka (1980), kojega će Radovan Ivančević nazvati »malim centrom velikog značenja«. »Čini se kao da izgradnju novih i dogradnju starih crkava«, pisat će Ivančević, »ne pratimo s jednakom dosljednošću kojom dokumentiramo i komentiramo objekte drugih društvenih i javnih natječaja. Kao da, unatoč Ustavom zagarantiranoj vjerskoj slobodi, neki kritičari arhitekture smatraju to passé-temom (ako ne i tabu-temom), a drugi kao da se eventualnom kritikom ne žele zamjeriti crkvenim autoritetima (...) To više zaslužuje pozornost kritike jedan, formatom krajnje skromni ali sadržajno bogat, a vrijednošću projekta i oblikovnim rezultatima izvanredni sakralni kompleks, koji se i idealno uklopio u osjetljivo tkivo našeg najdragocjenijeg urbanog nasljeđa: u šire područje grada Dubrovnika«.

Poigravanje postmodernom

Impresivno u prostoru, no skromnih konačnih rezultata i unutrašnje nefunkcionalnosti, doimlje se poigravanje postmodernim oblicima Milana Mitevskog zgradom osječkoga Centra mladih (1980). Mnogo je uspješnija realizacija osječke bolnice Maternite Mladena Vodičke (1980). Ne manje impresivno jest i nešto starije Vodičkino ostvarenje, Gradska biblioteka Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu (1974/76), što tog arhitekta potvrđuje kao jednog od ključnih protagonista hrvatske arhitekture druge polovice dvadesetog stoljeća. »Arhitektura ovisi o činjenicama«, pisat će Vodička, »one su za nju nezaobilazne, ali je njezina aktivnost u području duha, senzibiliteta, transcendentnog, ingenioznog, inventivnog. Arhitektonska interpretacija ovisi o odnosu individua prema težištu koje sam pojedinac određuje u odnosu na kontekst i više konteksta. Da arhitektura bude umjetničko djelo, nije dovoljna potvrda da je radi arhitekt po zvanju, jer umjetnost nije struka a umjetnik nije zvanje, i nije za arhitekturu dovoljna tvrdnja H. Albertsa da je u znanosti potpuno sigurno da je 2 + 2 = 4, a u umjetnosti može biti 5 i više.«

Krešimir Galović

Vijenac 253

253 - 13. studenoga 2003. | Arhiva

Klikni za povratak