Životna uvjerljivost

Životna uvjerljivost

Melania G. Mazzucco, Vita, Rizzoli, Milano, 2003.

Melania G. Mazzucco (Rim 1966) predodređena je, čini se, na uspjeh. Godine 1996. prva njezina knjiga, roman Il bacio della Medusa (Meduzin poljubac), postiže nacionalni i internacionalni uspjeh, dvije godine poslije roman La camera di Baltus (Baltusova soba) također je u završnici čuvene talijanske književne nagrade Strega, godine 2000. treći roman Lei cosi amata (Toliko ljubljena) dobiva nekoliko domaćih književnih nagrada, ove godine pak s romanom Vita (Vita) pobjeđuje na 57. nagradi Strega. Djelo je inače od veljače pa do ove jeseni tiskano već u devet izdanja! Uz uspjeh među kritičarima očigledan je dakle i uspjeh među čitateljima, što navodi na zaključak da je talijanska suvremena književnost dobila još jednog autora koji, osebujnim načinom pisanja i proživljajem onoga o čemu piše, nastavlja ponajbolju talijansku tradiciju dobra i angažirana pisanja duge fikcionalne pripovijesti o minulim zbivanjima.

Isprepletenost zbivanja

Riječ je o uvjerljivu umjetničkom svjedočanstvu koje kao da slijedi regbi Manzonijev spisateljski kredo odlučno usmjeren afirmaciji tematske istine, općekorisne svrhe i privlačna narativna izričaja.? Mazzucco doduše, poput slavna Milanca, u svome nastojanju u određenoj mjeri, valja reći, plaća ceh vlastitoj sociologijskoj zauzetosti, no to se lako može čitateljski apsolvirati jer roman obiluje mnogim uzbudljivim događajima koji su ispričani na izvorno vješt, čvrst te i tankoćutan poetski način; način koji proizlazi iz autoričine moći zapažanja i očigledne njezine spisateljske nadarenosti ponikle na svestranoj talijanskoj humanoj uljudbenoj tradiciji, oduvijek uspijeva nadjačati u srazu sa suprotnim joj naličjem.

Vita je inače roman klasične strukture i pikarskih osobina, pisan je lijepim talijanskim jezikom kojemu prikladna uporaba narječja pojačava životnu uvjerljivost maštovito is(pre)pletenih zbivanja u njemu. Diamante i Vita — u potrazi za mjestom pod suncem, okruženi su životnim likovima rođaka, prijatelja, radnika, poslodavaca, kriminalaca, prostitutki, svodnika, policajaca... — postaju, neće valjda biti preuzetno reći, svojevrsne metafore ženskoga i muškoga elementa u egzistencijalnoj, najčešće okrutnoj, raznolikosti.

Pod dobro nađenim motom »Amerika ne postoji. Ja znam zašto sam tamo bio.« Alaina Resnaisa (Mon oncle d’Amérique/Moj ujak iz Amerike) Melania G. Mazzucco latila se pedantno isplesti široku mozaičnu pripovijest zagasitih tonova koje otvara liričnošću, nekako odmjerenom te i rezigniranom duhovitošću, a sve to u želji da pred našim očima, ne odveć nametljivo, no kadšto ipak odveć sitničavo, prelista svoj uzbudljivi obiteljski album.

Tužna priča

Široko razgranata, posve tužna priča počinje godine 1903, u trenutku kad se dvanaestogodišnji Diamante (autoričin djed po ocu), držeći za ruku tri godine od sebe mlađu rođakinju Vitu, iskrcao na njujorški Ellis Island, mjesto prvoga dodira mnogobrojnih emigranata s obećanom zemljom.

»Prvo što +Diamante+ mora učiniti u Americi jest spustiti hlače. Toliko da se razjasni. Mora pokazati viseće biserčiće i još kao ruža glatke prepone desetini sudaca smještenih iza pisaćega stola. On gol, stojeći, očajan i uvrijeđen, oni odjeveni, posjednuti i oholi. On sa suzama zakvačenim na treptaju trepavice, oni smeteni obuzdavaju podsmijehe, kašljucaju i čekaju. Stid je u početku ustostručen činjenicom što nosi očeve hlače, goleme, zastarjele i istrošene, toliko ružne da ih ne bi nosio ni neki svećenik. Problem je u tome što mu je deset dolara nužnih za iskrcaj majka ušila baš u gaće, da mu ih ne bi ukrali noću u brodskoj spavaonici.«

Dvoje silom prilika prerano dozrele djece u potrazi za srećom odrasta jedno uz drugo u nesmiljenoj američkoj useljeničkoj zbilji. Zahvaćeni životnim kaosom, oni malo-pomalo bivaju razdvojeni, unatoč silnu svome htijenju da vazda i zavazda budu zajedno.

Radnja romana odvija se u vremenskom rasponu od nešto više od pola stoljeća na trima temeljnim događajnim uporištima: u prvome desetljeću prošloga stoljeća njih dvoje započinju svoje nevjerojatno teško probijanje kroz život u splinu njujorškoga talijanskog geta te i drugdje po Americi; slijedi američko ratno iskrcavanje u Italiji u koje je upleten Vitin sin u potrazi za onim koji mu je trebao biti, a nije bio, otac); pedesetih se godina Diamante vraća u Italiju te ga zatječemo u Rimu kao skromna činovnika; obitava s djecom (žena mu je umrla u najboljim godinama) u povećoj zgradi na koju je netko nekim povodom ispisao s protagonistovom sudbinom posve podudarni grafit »Dulci post laborem domi manere!«. Vita je bogata udovica; pokušaj, poglavito zbog njezina ustrajavanja, da se konačno jedno uz drugo smire osujećuje njegova smrt...

Osobita pustolovina

Time što je autorica i rimski grafit uzela iz posvjedočene zbilje jedna je od potvrda vjerodostojnosti njezine priče, a u njoj je svakako zanimljiva i činjenica da su naizgled etiketna imena (Diamante = dijamant, Vita = život) autentičnih protagonistâ stvarno i bila njihova imena. Život je, dakle, za svakoga čovjeka osobita pustolovina, kadšto sretna, kadšto pak tragična — najčešće jedno i drugo; sve u svemu, da ne nižemo dalje vrijednosne atribute, nešto neponovljivo: što bi se reklo, život piše romane.

Konkretno, glede samih Talijana, recimo da ih je negdje od sredine 18. pa do sredine 19. stoljeća u Ameriku emigriralo više od petnaest milijuna! Njihovim su se sudbinama bavili mnogi s različitih područja znanja i umjetnosti, a književnost začudo ni mnogo ni osobito uspješno. Melania G. Mazzucco to sada na izvrstan način popravlja te svoje upletanje podiže do razine općeljudskoga obuhvata.

Juraj Gracin