Žene – subjekt i objekt

Žene – subjekt i objekt

Mirko Tomasović, Sonetti d’amore (Nuove versioni) = Zvonjelice ljuvene (Novi prepjevi), a cura di Suzana Glavaš, La Mongolfiera Editrice Alternativa, Doria di Cassano Jonio 2003, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2003.

Novo, dopunjeno, a zapravo znatno prošireno izdanje zbirke prepjeva Mirka Tomasovića posvećenih petrarkistima, nosi isti naslov i podnaslov kao izdanje koje se pojavilo 1997. (te odmah požnjelo velik uspjeh), ali je ta svojevrsna antologija sada nešto drukčije naravi. Sedamstota obljetnica rođenja Francesca Petrarke (1304-2004) već je jako blizu pa ne treba čuditi što je ugledna talijanska izdavačka kuća La Mongolfiera pokazala zanimanje za nastavak Tomasovićevih Zvonjelica ljuvenih i prihvatila inicijativu prevoditelja da radno obilježi nadolazeću proslavu rođenja pisca, kojemu je upravo Tomasović posvetio velik dio svojega bogatoga znanstvenoga i stručnoga rada.

Nije za prvu loptu

To izdanje prigodno je usmjerenije na Petrarku, za razliku od prvih Zvonjelica ljuvenih, koje su nam predstavile petrarkiste talijanske, hrvatske, španjolske, portugalske i francuske književnosti 16. stoljeća. Moguća zabuna oko dva izdanja otklonjena je domišljatom intervencijom već na omotu knjige: za razliku od ovjenčanoga Petrarke na naslovnici prvoga izdanja, nove Nove prepjeve krasi portrait Dinka Ranjine, dvojezičnoga hrvatskog petrarkista. Takvom je zamjenom, diskretno a učinkovito, prigodno izmijenjen naglasak zbirke, ali istodobno očuvana prvobitna igra oko sugestivne naslovnice i sadržaja, koji krije iznenađenje za one koji igraju na prvu loptu.

Prvo izdanje bilo je okupilo isključivo autore renesansne galantne lirike, koji su svi redom pisali, pišući o svojoj ljubavi, i svojevrsnu posvetu Petrarki, te se on stoga našao na naslovnici, kao objedinjujuća sila ljuvenoga pjevanja tijekom 16. stoljeća. Ovo izdanje pak uključuje i Petrarkine sonete, kreće od predrenesanse i seže do kraja 16. stoljeća, do španjolskoga baroka, predstavljena novim prepjevom soneta Marija dična, divna, savršena Luísa de Góngore y Argote (1561-1627). Zbirka donosi razvojni tijek petrarkizma i osobitosti koje je taj pokret prihvatio u svojoj vremenskoj opstojnosti.

Autorova nakana očita je ne samo po poveznici svih odabranih prepjeva, nego i po predgovoru Petrarkisti i petrarkistice, koji bi mogao funkcionirati i izdvojeno te postati obvezna literatura mnogima: srednjoškolcima kao osnovna informacija o tom najopstojnijem europskom pjesničkom pravcu, studentima književnosti i filolozima kao obvezna uvodna ispitna literatura te svakom znatiželjniku kao opća leksikonska natuknica koja nudi osnovne podatke, ali i uputnice za dalja proučavanja. Zahvaljujući pomnu prijevodu Suzane Glavaš taj uvodni tekst tiskan je ovom prigodom i na talijanskom jeziku.

Povlašteni soneti

Zadržavajući sve kvalitete prvog izdanja (dvojezičnost, preglednost, kronološki pristup...) Tomasovićeve Zvonjelice ljuvene 2003. upotpunjuju sliku galantne Europe 16. stoljeća, dodajući joj još tri pjesnika unutar zadanih vremenskih granica (Pierre de Ronsard, Francisco de Sá de Miranda, Luís de Góngora y Argote). Ako tome pribrojimo i Petrarkine zvonjelice koje su prigodno uključene u prikaz razvoja toga »najraširenijeg i najdugotrajnijeg zapadnoeuropskog pjesničkog pokreta«, pred nama je čak petnaest novih soneta uvrštenih u tu do danas najpotpuniju suvremenu antologiju petrarkizma na hrvatskom jeziku.

Govoreći o recepciji Petrarkinih Rasutih rima (Rerum vulgarium fragmenta), nužno je podsjetiti za petrarkiste su povlašteni modeli bili soneti (znatno manje kancone, sestine i madrigali), od kojih je u ovaj izbor uvršeno osam najglasovitijih. »U ovoj se knjizi zorno vidi kako je Kanconijer imao status kultnog djela za pjesnike XVI. stoljeća, te ćemo, čitajući sonete raznih jezika pisaca iz više vremenskih naraštaja, društvenih sredina i nacionalnih zajednica, kontinuirano prepoznavati njihovo temeljno ishodište, tradiranje Petrarkine poetike i frazeologije kao općeg literarnog dobra. Činit će nam se mjestimično da za njih Kanconijer ima svetopisamsko dostojanstvo«, piše Tomasović u uvodu svojim prepjevima.

Uz nasljedovanje Petrarke, lirski su pjesnici 16. stoljeća zanimljivi po dva velika koraka za novovjekovlje. Petrarkizam, koliko god bio ekstenzivan ili pjesnička moda, u 16. stoljeću postaje čimbenikom sekulariziranja poezije i uvjetuje procvat lirike u renesansi, oslobađajući je zazora prema ljubavnim nadahnućima, koja su inače najbliža primarnom lirskom senzibilitetu.

Tako je na primjeru života i djela Gaspare Stampa najočitije da zazivanje smrti nije petrarkističko prenemaganje, nego istinsko odustajanje od života, ako je lišen ljubavi, samo izraženo petrarkističkom retorikom. U renesansi su širom otvoreni i prozori i vrata strastvenom opjevavanju (sonetiziranju) ljubavnih trenutaka, erotičnim pjesničkim sastavima (Louise Labé i Olivier de Magny), renesansno emancipiranu evociranju sladostrašća. U odnosu na konvenciju sonetisti nastupaju inventivno: lirske minijature otjelovljuju različite tipove ženstvenosti, u kojima je ljestvica ljubavnih očitovanja stupnjevana od neoplatonizma do neoanakreontizma (Pierre de Ronsard). Novo je renesansno načelo pravo na hedonizam, koji ipak ostaje vjeran apoteozi žene (Pierre de Ronsard, Garcilaso de la Vega).

Revalorizacija pjesnikinja

Druga važna pojava renesanse, koja zahvaljujući Tomasovićevim opetovanim upozorenjima sve više izbija u prednji plan mozaika razdoblja, jest izrazita nazočnost žena, pjesnikinja koje aktivno sudjeluju u petrarkističkom pokretu. One su bile ne samo objekt nego i subjekt ljubavne lirike, i premda novo izdanje Zvonjelica ljuvenih ne donosi nove prepjeve pjesnikinja, one i dalje ostaju okupljajuća sila zbirke, što je i bila autorova namjera, o čemu svjedoči proširen predgovor.

Tu se ističu Veronica Franco, Tullia d’Aragona, Gaspara Stampa, Isabella di Morra, Vittoria Colonna, Louise Labé i Isabella Freyre, dok su prepjevima zastupljene tri najveće, Tullia d’Aragona, Louise Labé i Gaspara Stampa. Udjel pjesnikinja u petrarkističkom pokretu takvim predstavljanjem doživljava bitnu revalorizaciju.

Kronološki pregled pjesni ljuvenih 16. stoljeća, kakav nam predstavlja Tomasović, obogaćuje primjerima aktualne rasprave o granicama stilova i razdoblja, pa se pažljiv čitatelj može uvjeriti u autorske i nacionalne osobitosti unutar petrarkističkih izraza.

Osobito se izdvajaju novi Tomasovićevi primjeri: Francisco de Sá de Miranda i Luís de Góngora y Argote. Prvi je nazočnošću u zbirci prepjeva obogatio priču o nijansama petrarkizma, prilažući u europski pokret reflekse karakteristične portugalske osjećajnosti (saudade). Góngora s druge strane zaokružuje priču o 16. stoljeću, na čijem kraju postaje očito da je renesansa iscrpla poetičke modele, ali da petrarkizam ustraje. Manirizirani europski petrarkizam zastupaju primjerima Dinko Ranjina, Jean Passerat i Amadis Jamyn, a dok je prvo izdanje zaokružilo prikaz s legendarnim sjetnim ljubovnikom Torquatom Tassom, nov popis zatvara najveći pjesnik španjolskog baroka, Luís de Góngora y Argote, predstavljen sonetom iz prve faze (1583), kad njegova poetika varira renesansni svjetonazor i još nije dosegnula krajnje konsekvencije barokizma na njegov, kulteranistički način.

Od Garetha (Cariteo) do Góngore, Tomasovićeve Zvonjelice ljuvene primjerima razotkrivaju dinamiku i razgranatost petrarkističkoga pjesnikovanja te kontinuitet modela Kanconijera u europskoj lirici 16. stoljeća. Iz komparatističkog aspekta zbirka je prava izložba intertekstualnih sprega naglašenih do citatnosti kao pečat ili potpis pripadnosti Pjesniku ili njegovoj sljedbi.

Zvuk fanfara

Nove Zvonjelice ljuvene sadrže neke ranije neovisno objavljene uspješne prepjeve (Sá de Miranda, Góngora iz Prepjevnih primjera, 2000), sada okupljene u većoj cjelini jedne od najvažnijih tema poredbene povijesti književnosti, kao i nove verzije već proslavljenih prepjeva, dotjerane po otegotnim obvezama strogoće iskusna prevoditelja, s izmijenjenim odnosom prema srokovnoj simetriji, s postroženim metričkim zahtjevima i sa stilskom obilježenosti pjesama (leksikom i izrazima iz hrvatske petrarkističke baštine).

Takvim je ustrojem zbirke priča o petrarkizmu tek započeta: uoči obljetnice meštra Francesca tim su prepjevima zasvirale fanfare: proslava će započeti za nekoliko desetaka dana, s nastupom 2004. Ali Zvonjelice ljuvene ne treba vezivati samo uz svečanu prigodu, jer njihova narav obvezuje prepjevatelja da nastavi dalje i zakroči u ponudu 17. stoljeća. Čini se da mu to sugeriraju i stihovi Dinka Ranjine, navješćujući velik proboj barokne verzije omiljenoga petrarkističkog motiva: Ogni cosa mortale cangia suo stato. = Kroz mijene svaka stvar se smrtna kreće. Posao je velik i traži vjerne sljedbenike. A barokne precioze, romantizam, neopetrarkizam i repetrarkizam, modernizam čekaju da postanu dio tog iznimno vrijedna pothvata.

Cvijeta Pavlović