Zaloga

Jedno je sigurno: knjige koje su već u tiskari dobile onu svilenu traku kojom se obilježavaju stranice čitaju se posve drukčije od knjiga koje takvu traku nemaju. Ne samo zato što smo knjige s trakom prvi put vidjeli u crkvi (gdje misali imaju i po nekoliko takvih zaloga, umjetnički izrađenih), niti opet zato što smo ih poslije viđali u skupim monografijama; nego, naprosto je takva knjiga nekako ozbiljnija, otmjenija, mudrija, i zato nam ruke uvijek malo podrhtavaju kad dotaknemo njezine korice. Takva knjiga već izgledom nameće način na koji ćemo je čitati i razumjeti; zato joj uvijek pripisujemo veću težinu nego knjizi koja takve trake nema.

Kod drugih se knjiga za obilježavanje stranica moramo pobrinuti sami. Pa se doista i brinemo, i razvili smo već cijele sustave markiranja onoga mjesta do kojega smo stigli u čitanju. Još od djetinjstva imamo u tome nekakve navike kojih se vjerojatno nikada nećemo otresti, koliko god nas okolina pokušavala naučiti nečemu boljem i ljepšem.

Jedni se, tako, utječu najjednostavnijem sredstvu: okrenu knjigu licem prema dolje na onoj stranici na kojoj su stali, i tako poslije znaju odakle treba čitati. Tako knjiga ponekad završi na kuhinjskom elementu masnom od ulja, na gradskoj klupi na koju je zalijepljena žvakaća guma ili na zahrđaloj ogradi mosta. Rasklopljena knjiga, osim toga, i kad se stavi na mjesto gdje se neće isprljati, ipak često nekome zasmeta, pa padne na pod i zaklopi se.

Drugi čine nešto još gore od toga: zavrnu list na stranici gdje su prekinuli čitanje, pa knjigu zaklope. A to također ima vrlo ružnih strana, i za čitača i za knjigu, a i za one koji će ubuduće uzimati taj svezak u ruke. Jer, kad deset puta prekine čitanje, čitač mora konstatirati da više ne zna gdje je stao, jer ima mnogo ispresavijanih stranica (koje su se nekada davno zvale magareće uši). Neke su knjige, k tome, i loše kvalitete, pa na ispresavijanim stranicama ispadaju vršci. A onda još dođe i drugi čitač, pa stane zavrtati gornji rub stranice ako je prethodni zavrtao donji, i tako, niti se snalazi, niti može spiječiti da knjiga stane nalikovati glavici kupusa.

Ali, najveći je ipak broj onih čitača koji nešto stave između stranica. To je obično neko priručno sredstvo: račun za telefon, čačkalica, čarapa ili list salate. Takve zaloge — kad bi se našao netko da ih analizira — mnogo govore i o čitaču i o njegovu načinu čitanja, a možda i o načinu na koji je razumio i sebi objasnio knjigu. Jer, zaloge govore gdje je čitač knjigu konzumirao, što je pri tome radio, kakav ga je posao u čitanju prekinuo, kao i o nizu drugih nimalo nevažnih stvari.

Te stvari pak nisu nevažne naprosto zato što o mjestu gdje se čita, o načinu na koji se čita i o društvenom položaju čitača ovisi i kako će on knjigu razumjeti, koliko će u njoj uživati, kako će o njoj poslije misliti i kome će je preporučiti na dalje čitanje. Zaloge, ukratko rečeno, u dobroj mjeri određuju lektiru, usmjeravaju je i daju joj pečat, pogotovo ako se još uzme u obzir i faktor vremena: po zalogi se nerijetko vidi koliko je čitanje trajalo, ili barem koliko je trajao prekid u čitanju.

Evo, navest ću samo dva jednostavna primjera. Ako netko obilježi stranicu žigicom, onda je vjerojatno pušač, i vjerojatno je čitao knjigu pušeći. Žigica će ga, kad ponovo otvori knjigu, podsjetiti na njegovu ovisnost i natjerati ga da opet zapali. A to će pak učiniti da on i u knjizi — recimo da je to roman — bolje uoči ono što ima nekakve veze s nekom strašću: s pušenjem, s ljubavlju ili s kockanjem. Zato će on shvatiti knjigu posve drukčije nego netko drugi, tko ne puši i tko obilježava stranice nečim drugim.

Recimo, pismom. Onaj tko obilježi stranicu listom koji mu je stigao od drage osobe, od strica iz Australije ili od Vojnog odsjeka, posve će drukčije, kad ponovo otvori knjigu, doživjeti njezin sadržaj nego netko tko je stranicu obilježio vlastitom ribičkom dozvolom. Sadržaj pisma nekako će se umiješati u fabulu knjige, veselje ili tjeskoba što ih je osjetio kad je pismo primio postat će neizostavan dio njegova doživljaja književnoga teksta.

A to dobro znaju mnogi ljudi koji od knjiga žive. Zato u svijetu nakladnici, pa čak i knjižari, daju izraditi vlastite kartonske zaloge, na kojima se nalazi ime firme, sa svim onim telefonskim brojevima i nagradnim igrama u koje se čitatelj može uključiti. Ovako oni razmišljaju: ako se čitalac svaki put kad otvori knjigu susretne s takvom zalogom, onda će mu se tekst na toj zalozi nekako spojiti s onom ugodom što ju je osjetio pri čitanju knjige. I, dakako, ime toga izdavača ili toga knjižara postat će istoznačnica za vrhunski književni doživljaj, pa će čitatelj i idući put posegnuti za onim što mu zaloga reklamira.

A da se i ne govori koliko takva zaloga — osobito ako je šarena, duhovita, lijepa sama po sebi — može utjecati na doživljaj knjige i koliko može učiniti da taj sadržaj — i onda kad nije baš neki — postane probavljiviji, ugodniji ili bar manje dosadan. Ukratko, da više ne duljim: čitanje ovisi o zalozi, i sve je u vezi s njom važno. O tome sam se i sâm već više puta uvjerio, osobito onda kad sam o tekstu koji čitam morao nešto reći ili napisati. Kad mi to ne bi išlo od ruke, utekao bih se triku: ako sam tekst prvi put čitao u izdanju koje ima svilenu traku, sad bih ga pročitao u izdanju koje nema. I obratno. I, uvijek je ta promjena donosila i promjenu perspektive, a time i novi način čitanja. Zato bi možda nakladnici trebali razmisliti o tome da svaku knjigu objave na dva načina: s trakom i bez nje. Tako bi se povećao broj mogućih interpretacija (što je važno radi kritike), a možda i broj čitanja uopće (što je važno radi prodaje).