Veličajan dar i sladak teret

Veličajan dar i sladak teret

Preuzvišeni,

Izvanredno priznanje — i ne manja obveza — koju Vam je, imenovanjem u čast kardinala iskazao naš Sveti Otac, duboko je odjeknula u svem hrvatskom narodu.

Nesviknut na priznanja iz svijeta, nesviknut na razumijevanje našega položaja, nesviknut na uvažavanje naših žrtava hrvatski je narod, od samoga početka njegova papinstva, s najvećom ljubavi i s najvećim pouzdanjem prigrlio Ivana Pavla II, kao osobu Svetosti i Pravednosti; najrjeđih vrlina u današnjem svijetu. Taj je sveti čovjek priznao naš brojem nevelik narod i njegova velika prava: pravo na nezavisnost, pravo na vlastiti dom, pravo na samostalnu državu. Uz to nas je — kao i Vaš časni prethodnik, pokojni kardinal Franjo Kuharić, podsjećao na to da u okrutnom i nadasve teškom ratu za Domovinu i za Slobodu ne smijemo izgubiti svoju kršćansku dušu. Da u pobjedi — kad do nje dođe — ne smijemo biti oholi i okrutni, nego milostivi sluge Dobra.

Utoliko je čast, koju zasluženo primate, veličajan dar i sladak teret: kako Vama osobno tako i crkvi u Hrvata, koju danas vodite; tako i gradu Zagrebu, našoj metropoli, u kojoj stolujete; tako i našoj domovini Hrvatskoj, koja je — tijekom stoljeća i kroz najteže kušnje — ostala vjerna pradavnom izboru naših predaka: Svetoj rimskoj crkvi katoličkoj. U njezinu su krilu uzgojeni i do najvišeg se stupnja čestitosti, učenosti i junaštva uzdigli brojni odlični sinovi i kćeri našega naroda.

Ponijeti kardinalski plašt, obnašati dužnost kardinala nije samo priznanje, nije samo posao, nego je i velika odgovornost: odgovornost prema Bogu naše vjere, prema svetom ocu Ivanu Pavlu II, prema Vašim znamenitim prethodnicima u zagrebačkoj metropoliji — od kojih ću, neka mi bude dopušteno — spomenuti barem trojicu posljednjih: bl. Alojzija Stepinca, za Hrvate sveca, a za Hrvatsku mučenika; dr. Franju Šepera, samozatajna znalca i neumorna radnika; na kraju — dobroga pastira Franju Kuharića. Njihove će Vam vrline, uz istaknuto njihovo domoljublje, i uz ona dobra koja u sebi nosite, biti potrebni dok budete stajali — nadamo se: dugo i plodonosno — na čelu Crkve u hrvatskom narodu. Stajat ćete, kao duhovni vođa, na čelu puka kojemu su čežnje vazda premašivale mogućnosti, kojemu je srce uvijek bilo šire od pravâ koja je uživao. Vidim Vas na čelu naroda Patnje, koji je najviše postizao kad je za to bilo najmanje izgleda; vidim Vas na čelu duge povorke Hrvata — vjernika, koji su, odavno, naučili živjeti s drugima i uz druge i dijeliti zrak, zemlju, kruh i vodu, ali su, isto tako, ostavili nebrojene tragove svoje ukorijenjenosti i samosvijesti: od drevnih glagoljaša do jučerašnjih branitelja domovine.

Vaš je narod, iza svih svojih borbi, sačuvao čistoću srca i dobrotu duše; treba ih samo izvući na vidjelo i okrijepiti novom nadom; jer one u nas još žive. Nisu posve zatrte, nisu zauvijek uništene. Ako nam je more još čisto, ako su nam rijeke i potoci još bistri, ako na našim poljima još rastu isti oni plodovi kakve je Krist blagovao, uzdat nam se, da ćemo od potpune propasti znati očuvati i sebe same.

Vaša će se misija stoga, preuzvišeni kardinale, mjeriti prema svim onim visokim uzorima koje smo ovdje spomenuli; ali ne samo prema njima; ona će stajati i u trajnom savezu s narodom bude li ispunjala svoju povijesnu zadaću: jer Bog jest narod, on je njegov Put.

Dok se, Preuzvišeni, na Vaša pleća bude spuštao plašt najveće odgovornosti, molit ćemo da se pod njim — simbolično — skupi hrvatski vjernički puk, koji traži, i danas, kao što ga je svagda tražio, svoga brižna, savjesna i odvažna duhovnog vođu u vremenu novih, nesagledivih kušnja. Na Vama je da i tom izazovu dolično odgovorite.

Ne dvojimo, da će Vaša osobnost snažno obilježiti godine koje dolaze i da ćete dostojno ispuniti svoj zavjet Bogu i nade što ih u Vas polaže Domovina.

Lako je, kardinale, poslije neznatnih biti velik; ali to nije Vaša sudbina: Vi dolazite poslije naših velikana Vjere, istine i domoljublja i od Vas će se uvijek mnogo očekivati. Bit ćete pred golemim zadaćama i trebat će Vam — uz razbor i znanje, uz razumijevanje i sućutnost — velika snaga i čvrstina volje. Ako ih je Ivan Pavao II. prepoznao u Vama, zar bismo trebali sumnjama dočekati Vaš izbor, skepsom Vaše uzdignuće do časti koju su, tijekom cijele povijesti katoličanstva, stekli tek nekoliki od hrvatskih sinova? Ne; zacijelo ne. Mi u Vašem izboru vidimo potvrdu Vaših vrlina i priznanje hrvatskom puku na ustrajnosti, na odanosti, na hrabrosti.

Nadamo se, da je krakovski biskup i rimski papa upro prstom u Vas u pravome času: kada ste, sabranih misli i s mirom u srcu, spremni preuzeti svoj dio odgovornosti. Omne bonis aperitur iter; via nulla negatur virtuti!

Dopustite nam da Vam, stihom dičnoga Junija Palmotića, na lijepoj, hrvatskoj latinštini poželimo — u ime Matice hrvatske i njezina brojnoga članstva, iz više od stotinu i dvadeset hrvatskih i drugih, prijateljskih gradova, u ime njezina Predsjedništva i u svoje ime — mudrosti i odvažnosti u zastupanju Vjere, Crkve i Hrvatske.

U Zagrebu, 20. listopada 2003.

Igor Zidić

predsjednik Matice hrvatske