Upitna uloga glazbe

Upitna uloga glazbe

Lévy se glazbom nadovezao na maksimalnu stiliziranost toga filmsko-kazališnog komada, pa je glazba — i to ne samo glazbeni brojevi raznih autora koji po sebi iskaču jer predstavljaju pojedine likove — izrazito nametljiva

Za film 8 žena redatelja Françoisa Ozona presudno je da je nastao prema kazališnom komadu Huit Femmes Roberta Thomasa. Naime, film zadržava karakteristike kazališnoga komada u tolikoj mjeri da se prenošenje kazališnih karakteristika odrazilo u svim filmskim aspektima — ponajprije u rečenicama izgovorenoga teksta, u kretanjima kamere i njezinoj koncentraciji na interijer, načinu glume, izrazito stiliziranoj kostimografiji i scenografiji, ali i glazbi.

Glazbu filma 8 žena potpisuje prilično nepoznati Krishna Lévy (njegov prvi film potječe iz 1995). Vjerojatno slijedeći redateljske upute, Lévy se glazbom nadovezao na maksimalnu stiliziranost toga filmsko-kazališnog komada, pa je glazba — i to ne samo glazbeni brojevi raznih autora koji po sebi iskaču jer predstavljaju pojedine likove — izrazito nametljiva. Gledatelj je u svakome trenutku svjestan kada glazba počinje i završava, o kojem je glazbenom stilu riječ, da li glazba prati radnju ili je karikira namjernim suprotstavljanjem...

Glazba je nametljiva jer je cijeli film takav — nametljive su i gluma, scenografija i režija, odnosno očito je da je redatelj kazališni stil želio doslovno preseliti na filmsko platno, pa je gledateljima ponudio neka sasvim neuobičajena, namjerno zastarjela i često kontradiktorna rješenja. Na primjer, glazba u nekim scenama sugerira napetost, ali stvarne napetosti nema, u drugim scenama, napose u pjevanim brojevima, sugerira komičan ugođaj ili lagodnu atmosferu mjuzikla, no ni taj se ugođaj ne čini primjerenim situaciji potrage za ubojicom jedinoga muškarca u kući (odatle, vjerojatno, upitnost žanra — jedni govore o komediji, drugi o drami, treći o mjuziklu, a četvrti o kriminalističkoj priči).

Dapače, čini se da je jedina uloga pjesama koje bi trebale predstaviti svaki pojedini lik (pjesama ima osam, kao i žena u kući) zapravo čin zaustavljanja radnje radi artificijelna umetanja glazbenog broja. Brojevi su zanimljivi, jer svakoj ženi pripisuju drugi žanr, pa to ide od živahna djevojačkog rocka (Ludivine Sagnier/Catherine odjednom počne pjevati nakon odluke da ipak neće buditi tatu), preko recitativa Isabelle Huppert koji suzdržanom hladnoćom prenosi njezine skrivene emocije (ali usred scene svađe i jednog od brojnih natezanja oko toga tko je što rekao i učinio), izrazito seksipilna nastupa Fanny Ardant (premda je ona upravo shrvana bolom jer je saznala da joj je brat ubijen), latino cha-cha-cha-ritma kojim Catherine Deneuve zaziva svoga nesuđenog dragog (dakako, usred nategnute situacije s Ardant/Pierrette), pa do izrazito romantična zaključka Danielle Darrieux (u trenutku neobična obrata koji cijelu priču ponovno vraća na početak).

Sigurna sam da Lévyjeva partitura na soundtracku zvuči odlično. Stil je raskošan, zanimljiv i drag ljubiteljima glazbe iz zlatnog doba Hollywooda (neki su u njemu vidjeli asocijacije na Steinera i Waxmana, drugi na Miklosa Rozsu i Elmera Bernsteina, pa čak i na Moulin Rouge, a svi su jednoglasno prepoznali signale iz Herrmanovih partitura). No pretjerivanje i ekscentričnost, koji idu ukorak s pretjerivanjem i s ostalim filmskim (kazališnim?) elementima, do krajnosti zbunjuju ostavljajući otvoreno pitanje: što se s tom filmskom imitacijom kazališta doista željelo postići i kakva je trebala biti uloga glazbe u toj napola glazbenoj, napola antiglazbenoj tragikomediji?

Irena Paulus