Umjetnost prijevare

Umjetnost prijevare

Šibicari su ponajprije ganutljiva melodrama o ocu i (privremeno usvojenoj) kćeri, prožeta uspjelim humornim trenucima i sjajnim glumačkim izvedbama

Karijera Ridleyja Scotta kretala se poprilično nepredvidljivom putanjom. Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih (Duelisti, Alien, Blade Runner) afirmirao se kao jedan od kreativno najistaknutijih autora tadašnjega Hollywooda, da bi od sredine osamdesetih (Legenda) sve do kraja devedesetih vegetirao na uglavnom nepoticajnim, iako u većini slučajeva korektno realiziranim, komercijalnim projektima, a najozbiljniji uradak u tom razdoblju, Thelma i Louise iz 1991, doimao se prije fenomenološki no kreativno intrigantnim.

Kreativni uzlet

Sve se promijenilo silnim uspjehom Gladijatora. Taj kvalitativno uglavnom efemeran uradak sjajnim komercijalnim i oskarovskim učinkom (premda sam Scott Oscara nije dobio) omogućio je nekoć vrlo uglednu Britancu, koji je u međuvremenu pao u sjenu mlađega brata Tonyja (zlobnici bi dodali da niže nije ni mogao pasti, što je dakako pretjerivanje), odrešenije ruke, čiji je rezultat nov kreativan uzlet koji mnogi, pa ni potpisnik ovih redova, nisu očekivali. Tako je Scottov sjajno dizajnirani Hannibal i uza sve slabosti intrigantnije ostvarenje od precijenjena Demmeova hita Kad jaganjci utihnu, a Pad Crnog jastreba, neočekivano i upravo fascinantno trezven prikaz medijski hipermistificiranih američkih elitnih vojnih jedinica, uz beskompromisno autentične borbene prizore (a oboje dobiva na težini kad se zna da se nakon događaja od 11. rujna očekivao film ramboidnoga stila), potvrdio je autorov definitivan povratak u formu. Posve vrativši samopouzdanje, Scott se naposljetku odvažio upustiti u najumjetničkiji projekt svoje karijere još od doba Blade Runnera, i nije pogriješio.

Šibicari su priča o umjetniku prijevare, koji je pozamašan imetak stekao umijećem uvjeravanja ljudi da mu prepuste svoj novac. Sredovječni Roy, o njemu je riječ, upravo zbog činjenice da je uvjeravanjem naveo ljude da mu dobrovoljno daju novac sebe ne smatra kriminalcem, ali svejedno mu savjest nije čista. Ne samo zbog toga što je često varao i ljude koji to nisu zaslužili, nego i stoga što je prije podosta godina skrivio raspad braka s bivšom suprugom, što ga je stajalo manično-depresivnoga poremaćaja koji se ponajprije očituje abnormalnom sklonosti čistoći i strahom od otvorenog prostora. Na nagovor poslovnog partnera Franka započne psihoterapiju kod Frankova znanca te sazna da ima četrnaestogodišnju kćer Angelu.

Uskoro se s njom upozna i zbliži, a vremenom ne odoli da je, na njezinu inicijativu, ne uvede u osnove svoga zanata, a potom joj dodijeli malu, ali važnu ulogu u velikom prevarantskom pothvatu koji je inicirao Frank. Jedini je problem što Roy, zanesen otkrićem darovite kćerkice s kojom se tako dobro slaže, zaboravlja na jedno od osnovnih pravila šibicarenja — da prevarant sam ne postane žrtva (nevjerojatno vješto iskonstruirane) prijevare.

Iako zasnovan na romanu Erica Garcije, scenarij Teda Griffina (Sodeberghova nova verzija Oceanovih jedanaest) i njegova brata, filmskoga debitanta Nicholasa, doima se kao parafraza tema i motiva nekoliko klasičnih filmova — Bogdanovicheva Mjeseca od papira, Mametove Kuće igara i Brooksova Bolje ne može, a zanimljivo je da u dijelu ima i znatne tematske sličnosti sa također ove godine nastalom rutinskom diznijevskom tinejdžerskom humornom melodramom Sve što djevojka može poželjeti, koju smo nedavno imali prilike gledati u našim kinima.

Dva raspleta

Kad se naprijed rečenom doda da je osnovni rasplet filma nadasve predvidljiv (pogotovo nakon iskustva spomenute Kuće igara), brzopleto bi se moglo pomisliti da su Šibicari puko derivatno ostvarenje zapakirano u raskošnu produkciju koja treba prikriti poroznost sadržine. Ništa ne bi bilo pogrešnije od takva zaključka. Jer bit Scottova filma nije u zapletu usredotočenu na veliku mućku, on je tu kao dodatan, strogo funkcionalan začin, dok bit leži u karakterizaciji Royeva lika i njegova odnosa s Angelom, koji će mu presudno pomoći da shvati kako je sreća u malim stvarima. U tom pogledu Šibicari zaista nude dosta pa se iz te perspektive i otkriva da pravi rasplet filma dolazi nakon onoga kulminacijskog, da je pravi rasplet zapravo u mirno intoniranu, vrlo znakovitu epilogu. Šibicari su ponajprije ganutljiva melodrama o ocu i (privremeno adoptivnoj) kćeri, prožeta uspjelim humornim trenucima i sjajnim glumačkim izvedbama (izvrsna međuigra Nicolasa Cagea i Alison Lohman, uz vrsno sekundiranje Sama Rockwella), poduprta po tko zna koji put impresivnim Scottovim vizualnim stilom. Doista, film koji ne bi trebalo propustiti.

Damir Radić