Tek skica romana

Tek skica romana

Žarko Milenić, Udvoje, Triler, Rijeka, 2003.

Pogled unatrag, na dosad objavljena djela Žarka Milenića, govori o piscu čiji je književni interes širok i obuhvaća sve književne rodove, kao i žanrovski raspon od haiku-poezije do SF-proze. U tom kontekstu raznolikosti njegov se novi roman Udvoje može promatrati kao još jedan književni eksperiment, u kojem se autor ovaj put zanima pitanjem mogućnosti ljubavne, ali i ljudske komunikacije uopće.

Dva su smjera kojima kreće roman i koje pisac pokušava povezati u cjelinu. Priča o neuspjelu pokušaju uspostave ljubavne veze između dvoje ljudi isprepleće se s piščevim opservacijama o suvremenom napretku tehnologije, koji priječi razvoj istinskih i dubokih odnosa među ljudima. Ta će ideja odrediti ton romana u kojem je prisutna doza nostalgije za proteklim, jednostavnijim, ali kvalitetnijim vremenima, i možda je baš ta nostalgija ponukala Milenića da roman najvećim dijelom napiše u epistolarnoj formi, popularnoj u romanima romantizma, koji su svojedobno također bili svojevrsna pobuna protiv napretka civilizacije. No, sigurnije je da je izbor forme uvjetovala i sama radnja, u kojoj pratimo dva lika, pisca Marka i prevoditeljicu Gordanu, koji se putem dopisivanja pokušavaju međusobno zbližiti ne bi li ostvarili vezu.

Kratki spojevi komunikacija

Koliko su god nekad pisma bila idealan oblik iskazivanja vlastitih osjećaja i mjesto sazrijevanja ljubavnog odnosa, toliko će danas ta zastarjela forma pod udarom suvremenih navika življenja nužno pretrpjeti neke izmjene. Ta će se ideja očitovati i u samoj priči, pa suvremeni nesuđeni ljubavni par ne započinje nimalo romantično — upoznaju se posredovanjem agencije za sklapanje poznanstava, a početni impuls njihova dopisivanja zasniva se na nesporazumu. Pišući jedno drugom o vlastitim sudbinama i životnim nazorima, dvoje ljudi tek naizgled sličnih interesa, umjesto da se zbližuju, sve se više udaljuju jedno od drugog.

Usprkos ponekim naznakama razumijevanja, dopisivanje češće biva određeno kratkim spojevima u komunikaciji, osobne ispovijedi ne uspijevaju se pretvoriti u kvalitetan dijalog, pa oni svoj odnos i završavaju znakovito: oboje, jer su skloni pisanju, svoja iskustva pretaču u vlastite romane (od kojih je jedan upravo ovaj koji čitamo), jedina utočišta koja im preostaju.

Roman se čita lako, djelomice i stoga što bismo ga mogli opisati gotovo kao hiperrealistički — čitatelj stječe dojam da zapravo čita pisma (a na to pisac doista i upućuje) koja su proizašla iz stvarne životne situacije i da je Milenić tek zamijenio imena protagonista, ispisujući naknadno samo poneke dijelove. Bez obzira da li je doista tako ili je sve plod piščeve mašte, ostaje činjenica da određena doza nedovršenosti i nedosljednosti — tipična i prihvatljiva u stvarnoj komunikaciji, ali neoprostiva za unutarnje zakonitosti književnoga djela, zahvaća i ovaj roman na različite načine. Naime, iako ovo djelo ima ideju koja se može razviti u zanimljivo literarno preispitivanje, njezina je realizacija nažalost podbacila, pa roman djeluje odveć plošno naspram ambiciozne nakane koja ovdje ostaje tek na razini pokušaja.

Loš spoj eseja i priče

Upravo je želja da se u priču o neostvarenoj ljubavi uklope i općenitija razmišljanja o svijetu pisca dovela do ideje uvođenja esejističkih dijelova, pa fiktivna razina (dopisivanje dvaju likova) potkraj romana biva isprekidana komentarima u kojima pisac razmatra posljedice tehnološkoga napretka. Iako se tematska veza između tih eseja i priče može prepoznati, ti su spojevi učinjeni loše, pa će umetnuti tekstovi djelovati nakalemljeno i više smetati negoli objašnjavati ili dopunjavati ionako nedovoljno razrađenu prvu razinu romana. Esejistički dijelovi, naime, ne dosežu mnogo dalje od preopćenitih tvrdnji (primjerice one kako smo svi postali robovi tehnologije, o negativnu utjecaju prikazivanja nasilja na televiziji, o otuđenju nastalu s pojavom interneta itd., itd.) potkrijepljenih citatima iz svijeta književnosti i filma (koji više svjedoče o piščevoj lektiri nego što rasvjetljavaju temu) — ovdje izostaje svaka dublja analiza ili osobniji prinos temama. Također, neke će od ideja zaživjeti već u stajalištima samih likova, pa se njihovo ponavljanje u obliku autorova komentara čini izlišnim, a dodavanje esejiziranih dijelova stvara nepotrebna žanrovska križanja u romanu.

Taj dojam postaje još izrazitiji time što u razvoju fabule, koji je do trenutka uvođenja nove razine u roman relativno ravnomjeran, piscu kao da ponestaje snage pred kraj romana, pa priča biva zaključena prilično brzopleto i nerazrađeno. I to je šteta, jer se u njoj, ponajviše u načinu na koji je postavljen odnos između dvoje likova (primjerice u njihovim karakternim suprotnostima ili različitim stupnjevima razočaranja životom koji utječu na njihove nazore), mogu pronaći potencijalno zanimljivi motivi, koji međutim ostaju neprepoznati ili nedovoljno iskorišteni. Upravo bi usmjerenje na takve dijelove pridonijelo dubljoj i suptilnijoj razradi priče o dvoje ljudi, za kojom vapi ovaj roman. Ovako, u nazorima preopćenit, u razradi ne pokušavajući zagrepsti dublje od površine, roman Udvoje ne udaljuje se previše od svojih početnih postavki, djelujući više kao skica nego kao dovršeno djelo.

Ljubica Anđelković