Tanke ali čvrste silnice

Tanke ali čvrste silnice

Ovo je mali televizijski film, ali treba moći snimiti pošten TV film nakon toliko godina apstinencije

Negdje na polovici premijere u kinu Zagreb shvatio sam koliki je gubitak za nacionalnu kinematografiju što Petar Krelja već gotovo desetljeće i pol nije snimio ništa osim dokumentaraca. Ta mala epifanija dogodila mi se nakon što je prošao ekspozicijski dio filma, u kojem je bilo pomalo teško pohvatati konce različitih dramaturških, karakternih i klasnih silnica radnje. Ali kad je jedan lik završio u bolnici, odjednom je sve sjelo na mjesto: započela je čvrsta drama i držala me do kraja. U hrvatskom filmu? Doista? Kako to?

Lako: Krelja je autentičan. Znate, u istoj onoj mjeri u kojoj redatelji mlađeg naraštaja nisu, jer se prelako odlučuju na tehniciranje s motivima i stilom koji im nisu imanentni, ali su cool. U istoj onoj mjeri u kojoj starija generacija, etablirana devedesetih, pomalo cinično radi filmove prema modelima koji bi ih mogli dovesti na festivale. I u istoj onoj mjeri u kojoj pripadnici njegova naraštaja (Krelja je rođen 1940) posežu za ideologiziranim i araličko-alegorijskim prikazima, pa im likovi tek iznimno imaju krv i meso. Ispod crte vješto izbjegava sve te zamke — pa iako u tome nije jedinstven primjer proteklih godina, jedan je od najčvršćih.

Najbolja dječja uloga

Zašto? Jer su spomenute silnice čvrsto postavljene i lucidno opažene. Svi elementi radnje služe kako bi teškim odlukama razapeli protagonista Tonija. Unutar obitelji, gdje majka (izvanredna Jasna Bilušić) održava kuću na okupu usprkos kroničnoj traumatiziranosti oca (Filip Šovagović, kome je nakon Ničije zemlje eksploziv suđen kao glavni filmski partner), ne bi li zaštitila kćer (Buga Marija Šimić, najbolja dječja uloga u hrvatskom filmu svih vremena, ma što Pero Kvržica mislio o tome). Unutar porodice, gdje djed i baka po očevoj strani (maestro Relja Bašić i nešto teatralnija Nada Subotić) mrze Tonijevu majku (riječ je, usput, o motivu koji je sveprisutan oko nas, ali tek je Krelja osjetio njegov potencijal), a kći Patricija (iznenađujuće dobra Anja Šovagović Despot), civilizirano dijete kakvo su željeli, prolazi crash course upoznavanja s agramerskom psihopatologijom.

Unutar susjedstva, gdje jedine osobe koje Tonija razumiju i vole (majka i kći, solidna Dubravka Ostojić i ne baš uvjerljiva Leona Paraminski) kane otići nekim mutnim poslom u Italiju i ostaviti ga da se sâm bakće sa situacijom. Napokon, unutar generacije, gdje dva propaliteta tjeraju Tonija u sitni kriminal. Glavnoga glumi Hrvoje Kečkeš, od kojeg sam očekivao da će postati ključan karakterni glumac svojeg naraštaja, ali neće. Nasreću, pojava mu nije ključna u filmu, ali nastup Rakanu Rushaidatu u ulozi Tonija jest — usprkos tome što je tijekom studija bio profiliran u tom smjeru, on nema dovoljno karizme za glavne šutljive likove. Iza njegovih se očiju naprosto ne događa dovoljno. Ali Krelja baš i nije imao naročita izbora u toj dobnoj skupini, a Rushaidatova specifična ograničenja oduzimaju tek psihološku iznijansiranost situacijama koje su, najčešće, dovoljno dobro postavljene da ne ovise presudno o njemu.

Da se razumijemo, ovo je mali televizijski film — tako i izgleda, ljubaznošću Karmela Kursara, ma koliko mu montažer Slaven Zečević davao čvrsti kinematografski ritam — ali treba moći snimiti pošten televizijski film (s manje melodrame nego što medij traži!) nakon toliko godina apstinencije, koja od redatelja inače uglavnom stvara megalomane. Krelji bi dobro došli razigraniji mise-an-scene i vizualizacija, kao i bolja ponuda glumaca u ranim dvadesetima, ali i trinaest godina nakon Stele on ne samo da je vodeći nacionalni dokumentarist nego i jedan od naših vrhunskih filmskih pripovjedača. Nadam se da sljedeći film nećemo tako dugo čekati, Pjer.

Vladimir C. Sever