Stimulacija osjetila

Stimulacija osjetila

Glazba Johna Barryja djeluje na osjetila podsvjesno i latentno

Playing by Heart zvuči čvrsto i slojevito, kao da je glazba nastala sâma za sebe i sâma zbog sebe — dojam je da je glazba Johna Barryja apsolutno samostalna i samosvojna, zamišljena da se samo izvodi na koncertu ili da se sluša na CD-u. Doduše, zbog izrazite ugođajne jedinstvenosti, koja donosi stalan mir, tu je glazbu moguće slušati jednako aktivno koliko i pasivno: moguće je zatvoriti oči i pozorno pratiti linijski i harmonijski slijed, a jednako je moguće uz istu glazbu prepustiti se nečemu drugome, a glazbu osjećati kao miris ili neku ugodnu i smirujuću prisutnost.

Upravo u tom svojstvu glazbe Johna Barryja leži njezina čar. Njezina sposobnost da se zavuče u glavu čak i kada je ne slušamo, da djeluje na osjetila sasvim podsvjesno i latentno, učinila su je iznimno pogodnom za film Willarda Carrolla koji proučava utjecaj ljubavi na život različitih likova. Tema je, dakle, ljubav, u njezinu najširem rasponu od ljubavi koja donosi sreću do ljubavi koja donosi bol s nizom nijansa i podstupnjeva između tih dviju krajnosti. No tema je, što se Johna Barryja tiče, jazz. I to ne bilo kakav jazz nego jazz Cheta Bakera, koji se u nekim brojevima doslovno prenosi (Tenderly, You Go To My Head, These Foolish Things) ili mu se daje posveta. Doslovna posveta Chetu Bakeru dva su broja naslovljena Remembering Chet. U prvom broju, koji je ujedno i prvi broj na disku, dvije se široke teme mirno izmjenjuju donoseći stalno isti uzorak što ga je zadao Chet Baker: truba svira melodiju, glasovir služi kao eksponirani prateći instrument, kao neka vrsta kontrapunkta trubi, a orkestar je tu samo radi boje, nešto poput »široka harmonijskog prostora«, kako je to definirao sâm Barry.

I to je osnova cijelog CD-a. To je shema koja je temelj, no dopušteno ju je mijenjati. Tako u broju sedam, koji također nosi naslov Remembering Chet, temeljnu melodiju donosi glasovir, a truba igra ulogu pratnje. U broju I Didn’t Love You Less orkestralni korpus je snažnije izražen, što jazz-ugođaju daje romantičniji dojam. U broju deset, I Want To Stay the Night, glavna se tema najprije pojavljuje u alt saksofonu, a tek je u drugome dijelu preuzima truba. Uz orkestar, koji je i dalje harmonijski prostor, pojavljuje se i bas kao nosivi temelj skladateljeve jazz-konstrukcije.

Ljuljanje u ritmu

Skladateljsko je načelo, dakle, ovo: tema (truba ili saksofon), prateći kontrapunkt temi (glasovir ili harfa), prateće harmonije (orkestar), temeljna linija (bas) i ritam (metlice) slažu se u vertikalu, dok se zanimljivost horizontale postiže dodavanjem ili oduzimanjem pojedinih elemenata iz vertikale, zamjenjivanjem ustaljenih mjesta u vertikali (recimo, glasovir donosi melodiju, a truba njezin eksponirani kontrapunkt) te linijskim nizanjem širokih melodija. Ponavljanje melodija nije dosadno zbog duljine (kada dospijemo do završetka već dugo žudimo za podsjetnikom na melodijski početak) kao ni zbog brojnih (jednostavnih i složenih) improvizacijskih postupaka. Od načela Barry ne odustaje čak ni kad sklada čisto orkestralne odlomke koji više nemaju veze s jazzom, ali čiji je temelj i dalje smirenost, mir (to su brojevi: Game of Hide, Scene Unseen, Goodnight Moon). U tim brojevima orkestar kontrapunktira sâmome sebi, ali na način da se širokoj glavnoj melodiji suprotstavlja i s njom isprepleće široka melodija pratnje, dok se među njih, poput glasovira u nekim bakerovskim brojevima, poput međuelementa ili eksponirane nadopune, upleće harfa ili, doista, glasovir.

Vrhunac, kako to i priliči, dolazi na samu kraju: u posljednjem broju Playing By Heart ponavljaju se sve teme i svi uporabljeni postupci — od džezističkih do orkestralnih, od vertikalnih do horizontalnih. Glazba se spušta pod noge plesača-protagonista i oni, ljuljajući se u ritmu Barryjevih tema, sasvim specifično i sasvim obično, zaključuju Willardov film.

Irena Paulus