Sreća pod krinkom

Sreća pod krinkom

Nju sanjamo i priželjkujemo; ona se dugo traži, teško nalazi i brzo izgubi; katkada je hirovita i okrutna, ponekad nježna i milosrdna; nekome se smješka, a nekome smije... Ukratko, ime joj je Sreća, a o njoj se u filmu američke redateljice Jill Sprecher priča više i češće nego što to sugerira naslov Trinaest priča o jednoj stvari. Štoviše, Sreća postaje poput kakvog fantomskog, tajanstvenog lika, koji, stalno mijenjajući krinke, proizvoljno upravlja postupcima, životima i sudbinama pet glavnih i desetak epizodnih likova te nove akvizicije američke nezavisne produkcije.

Vječna potraga

Uzmemo li u obzir da je ljudski rod, i u stvarnosti i u fikciji, vječno u potrazi za nekom vrstom sreće, odmah ćemo zaključiti kako tema Jill Sprecher, ujedno i koscenaristice filma, nije nimalo originalna. Osim toga, u novije vrijeme vidjeli smo i Sreću Todda Solondza, koja nas je nihilistički uvjeravala kako je ta potraga unaprijed osuđena na propast, kao i hrpu filmova koja zapravo govori isto, ne spominjujući izrijekom ono nedostižno.

Čini se da Jill Sprecher, kojoj se do sada posrećilo snimiti tek dva cjelovečernja filma, ipak ne misli tako, premda priče o likovima iz različitih socijalnih miljea, prožete natpisima i izgovorenim aforizmima o (ne)sreći i kako do nje stići, povezuje sjetna nit nepotpuna i nedosegnuta zadovoljstva, dramaturški potkrijepljena fatalnim kratkim rezovima.

Među rezovima, koji nevidljivoj Sreći pridružuju utjelovljenog kolektivnog protagonista, saznajemo da je sveučilišni profesor (John Turturro), sit bračne rutine, pronašao ljubavnicu (Barbara Sukowa) i napustio suprugu (Amy Irving); da je nadobudni mladi odvjetnik (Matthew McConaughey) dobio veliku parnicu, ali odmah potom skrivio prometnu nesreću i pobjegao s mjesta događaja; da je njegovoj žrtvi, mladoj spremačici (Clea DuVall) u stanu nekog arhitekta, taj događaj temeljito uzdrmao optimizam i vjeru u ljude, te da je revni šef jednog odjela osiguravajućeg društva (Alan Arkin), poigravši se srećom podređenih namještenika, po tko zna koji put izazivao vlastitu sreću. To je, međutim, tek kostur priče u kojoj se likovi, logikom slučajnosti ili tek bliske prostorne (njujorške) pripadnosti, povezuju u osamljeno i (ne)sretno bratstvo. Svaka priča ima barem još nekoliko podpriča, koje, potkrepljujući (katkada i ironično) fatalne ili tek nagle obrate, podebljavaju tematske slojeve filma, povezujući onu jednu stvar sa cijelim kompleksom osjećaja, stanja i raspoloženja — grižnjom savjesti, vjerom i nevjericom, ravnodušnošću i sl.

Prostor za iskupljenje

Premda je pozornost redateljice, altmanovski raspršena, odnosno razvedena u nekoliko rukavaca, Jill Sprecher, za razliku od drugih redatelja koji su posezali za promiskuitetnom tehnikom kratkih rezova i dramaturgijom fatalnih slučajnosti, uspijeva dublje zaroniti kroz psihološke i egzistencijalne ponore barem četvoro glavnih protagonista, a onda i temeljito uzdrmati njihove prvotne životne pozicije i nazore. Jednako tako, s primjesom ironije, ali bez cinizma, uspijeva ispitati, a onda i izrelativizirati njihove zasluge i krivnje za vlastitu i tuđu (ne)sreću. Dosljedno se držeći sjetnog raspoloženja, gjegdje i odveć čitljive simbolike (intimnih predmeta, boja ili, primjerice, krvarećih rana) na kraju ostavlja i prostora za iskupljenje, preobrazbu i neki novi početak.

U tom smislu, Trinaest priča o jednoj stvari najviše investiraju u slojevit lik Alana Arkina i njegovu sugestivnu intrepretaciju krajnje emotivno suzdržanog sredovječnog činovnika, pokušavajući ispod hladne obrazine izmamiti pritajene zalihe ljudskosti. Kao dežurni liferant nevjerice, Arkin će, s podrškom mekog ženskog rukopisa i dobre glumačke ekipe, rasutu zbirku aforizama o (ne)sreći pretvoriti u relativno čvrsto (melo)dramsko štivo.

Diana Nenadić