Sada je jesen, sad će skoro noć

Tjednima, s prilično mnogo iskrenosti, pišem svoj stupac u meni prilično dragom »Vijencu«, pa kažem sam sebi: drži se te svoje prilične iskrenosti. Potom, smjesta mi dolazi na pamet: već kroz prilično mnogo priloga i brojeva »Vijenca« ljudima pričaš manje-više tužne i ružne stvari, jer ih protjecanje svagdašnjice tako nameće. Opterećuješ ih svojom pseudofilozofijom, usput se po provjerenom receptu rješavaš svojih napetosti, prebacujući ih na druge ljude. Nije to u redu. Ne kažeš ljudima ništa pozitivno, ništa dobro ni lijepo, ništa što bi im pomagalo preživjeti sljedeći trenutak. Čak se i bojiš da bi bilježenje nečeg što nije ružno ni crno ispalo sladunjavo i neiskreno, da bi ljudima slagao, držeći ih budalama kojima je lako prodati tzv. ljepotu.

Jesenske kiše

U svakome od nas, sukob između naših privatnih života, raspoloženja i emocija, te onoga čega smo svi svjesni kao stvarnosti, postaje danomice sve jači. Ništa dobra što bi čovjek poželio sam sebi, svojim ljubavima, svojoj obitelji i prijateljima, ne preteže nad stvarnošću i ne oblikuje ju više. Nijedan naš lijep ili dobar osjećaj nema više moći suprotstaviti se stvarnosti. Ipak, on nas određuje, koliko god istodobno bili svjesni da sve ono dobro i lijepo živimo kao u nekom privatnom plastičnom mjehuru, koji nas za trenutak odvaja od javnosti i stvarnosti, premda nema više nikakve moći da na njih istinski djeluje.

Htio sam reći: a u Zagrebu je jesen... počele su padati one jesenske kiše iz školske lektire, nešto se sve skučilo u sebe, a iznutra se otvara. Stali smo navlačiti toplije majice, jakne i kišne kapute, danas je uz kišu propraminjala i koja pahuljica... po sobama tiho cvrkuću već peći i radijatori, blizu su Svi sveti, kad ćemo uskoro na grob onima koji ga u Zagrebu imaju, a oni kojima njihove uspomene počivaju drugdje po domovini zapalit će svoju svijeću pod Križem ili na nekom već svojem mjestu, te za sve one kojima se posljednje odredište ne zna. Uvečer se pod stablima parkova i ulica znaju skutriti mladi ljubavnici, odnekud miriše pečeno kestenje; cijela Dalmacija zavlači se polako u vonj svojih komina pred dugotrajnim južinama, a sve naše mržnje i ljubavi, nevoljkosti i sklonosti pojačavaju se u tim skučenijim prostorima. Odjednom iz nas, nakon otvorenog i ekstrovertiranog ljeta, opet počinje progovarati intima, naša nutarnja prisnost sa samim sobom i s bližnjima, što god to značilo.

Topli kesten

Na posao odlazimo po mraku, vraćamo se po mraku. Preda mnom je sad cijela duga noć: uz cigaretu i vrući čaj, gotovo narančast u odjeku šalice od starog i vrlo tankog porculana, uz srebro cjediljke, žličice i starinskog svijećnjaka, govorit će mi knjige u koje ću se zavući kao u svemir; kroz njih, govorit će mi odjednom životi i misli drugih ljudi, tihih žena, dubokih staraca i mladih sladostrastnika/ca, mistika, buntovnika i onih što se koče oštrinom intelekta; noću, dok svi već spavaju, tražit ćemo svoj život u licima i jecaju drugih, htijući biti zajedno; s nekakva CD-a javit će se Brahmsov dvostruki koncert za čelo i violinu, pa ćemo se u njihovu uzajamnom razmjenjivanju opet čuditi kako je taj čovjek, držeći se konvencije, uspio umaknuti svakoj otrcanoj konvenciji, te možda spasiti nešto što bi iznova moglo postati korisnim, barem toliko da u tom noćnom trenutku nekome kažemo volim te... Pa, što drugo? Konzervativna nostalgija, ako je to, za vrijeme dok oko nas huči i buči politička, gospodarska, seksualna, masmedijska i ina društvena pornografija. A što bismo trebali, kovati urote? Pred san, pogledat ćemo kroz prozor na zgradurine već napol ugaslih svjetala, odnekud čut će se vlak preko Savskog mosta, uz pomisao na starinske peći po selima, na stare majke koje spavaju pod svojim perinama, na dobre pse koji sad čuvaju svoju kuću, na ljudske oči u oči, na sve ono što se ne izgovara... Odjednom, javljaju se neki drevni stihovi, koji ne kane ništa promijeniti, ništa reformirati: javljaju se kao nešto što hoće živjeti u svom domu, a da mu to, barem za trenutak, ništa ne osporava:

Sada je jesen, sad će skoro noć,

i znam, gdje mi zadnja kap na usne pada,

netko je pjevao

Budite mi dobro; nemojte da vas, čitajući ove retke, slučajno pregazi auto ili tramvaj, ne dajte da vas netko pretuče zato što ste po njegovu mišljenju krivo parkirali, pođite sa svojom dragom ženom u kino, kupite vrećicu kestenja i dugo se ljubite iza nekog grma u parku. A potom, pođite kasno kući i učinite kako sam opisao. Možda vam ipak neće trebati psihijatar..