Pikselski steroid

Pikselski steroid

Kad Hulk pokaže nam svoje drugo (zeleno) lice, a miks razuma i osjećaja ustupi mjesto pikselima, akcija napokon može započeti

Premda se strip kao umjetnička forma može naizgled idealno prilagoditi specifičnostima filmske poetike, presudnu ulogu u njegovu transferu u pokretne slike često je znao odigrati predviđeni budžet. Jer, ako su na transformaciju Leejeva superjunaka u zeleno čudovište s viškom steroida utjecale gamazrake, onda su za njegov filmski transfer najzaslužniji zelembaći. Sve boje stripovskih junaka brzo bi izblijedile da na njihov filmski revival u trećem mileniju nije utjecala boja novca. Promoviran kao strip u Marvelovoj ediciji, Hulk se ubrzo pokazao komercijalno neatraktivnim, pa je prebačen na male ekrane, gdje se održao čak pet sezona (ukupno je snimljeno 84 epizode). Samo što se na TV-ekranima nije više suočavao s nadnaravnim protivnicima, nego s mafijom, potresima, majstorima karatea i živčanim gorilama. Ni potraga za Bannerovim zelenim alter egom nije bila nimalo laka. U početnim epizodama ga je tumačio Richard Kiel, da bi ga potom zamijenio nabildani Lou Ferrigno.

Soboslikarski pomoćnik

No, za razliku od drečavo crveno-plavog kostima Spider-Mana s oslikanom paukovom mrežom koji je mogao zaintrigirati i ponekog body-art-umjetnika, zeleni Hulkov torzo doima se kao da se na njemu uvježbavao neki soboslikarski pomoćnik, uronivši ga u kantu napunjenu zelenom bojom. No, on je u Leeja cijepljen na sitcom-ironiju i pojavljuje se prekasno, negdje nakon četrdesete filmske minute. On više nema vremena u stanci između dva okršaja odjenuti pregaču i oprati suđe.

Lee ga svodi na kompjutorski generiranu gromadu, proizvod postapokaliptične poludjele znanosti, patrijarhalnog zlostavljanja, militarističkog terora i potisnutih uspomena. Nešto poput križanca King Konga, Frankensteina, Dr Hydea i Harryhausenovih čudovišta. Što mu društvo više pokušava nametnuti svoja kruta pravila, to on postaje destruktivniji.

Prije no što nam se s povećim zakašnjenjem ukaže Leejevo zeleno čudovište, autor će utrošiti dragocjeno filmsko vrijeme na razum i osjećaje (melodramatski sladunjava priča o Banneru i Betty), ali i na banalno psihologiziranje začinjeno frojdovskim i ničeovskim vlažnim snovima (lik Bannerova nasilna oca generala).

Zato mi se čini da razvikani Eric Bana ovdje nije odabran kao aluzija na njegovu glumačku prošlost (šifra: Chopper), jer Leejev Hulk za razliku od Ferrignova Hulka nije čovjek od krvi i (nabildana) mesa, nego su njegovi bicepsi i tricepsi prizvod CGI-animacije. Transformacija Bane u Hulka lišena je, dakle, bilo kakvih fizičkih aluzija na kultnu tranformaciju Bane u Choppera. Lee ga izabire zbog njegove gotovo ispolirane umiljatosti. Umjesto čoperovski tetovirana grrrr, oblačići Leejeva stripa ispunjeni su tek jednim umivenim wroom. No, kad Leejev protagonist napokon strga sa sebe japijevski uštirkanu košulju i pokaže nam svoje drugo (zeleno) lice, a miks razuma i osjećaja ustupi mjesto pikselima, akcija napokon može započeti, i tu je redatelj nenadmašiv, nadasve u dvije sekvence: Hulkov obračun s genetski modificiranim psima i njegov bijeg u pustinju, kad započne gnječiti helikoptere poput komaraca i uništavati sav raspoloživi hardver američke vojske u eksploziji herkulovskoga bijesa. Čak i kad u pojedinim kadrovima izabire prečesto reciklirani split-screen, ta se tehnika u Leeja ne svodi na trendovsko prenemaganje, nego njome pokušava reproducirati geometriju strip-albuma, transformirajući filmsko platno u tablu, ali i naglasiti probleme s kojima se filmaši suočavaju u pokušaju da tu istu tablu prilagode jeziku filma.

Dragan Rubeša