Panorame unutrašnjega svijeta

Panorame unutrašnjega svijeta

Riječ je o dvadesetak pejzaža snimanih panoramskim objektivom uz uporabu filtara koji su otisnuti na staklu s podlogom. Prepoznatljivi Wenders? Da. Krajolici ispunjeni tišinom, beskrajni horizonti u kojima se dotiču nebo i isušena zemlja, prisutnost čovjeka naznačena tek tu i tamo nekim ugaženim putem, zaostalom olupinom automobila, napuštenom kućom ili cisternom za koju ne znamo da li još ikomu služi

U prostoru Galerije Miroslava Kraljevića otvorena je izložba pejzažnih fotografija njemačkoga redatelja Wima Wendersa. Izložba je sastavni dio projekta Filmskog centra koji upravo prikazuje ciklus filmova toga kultnog redatelja i istodobno nam ga predstavlja na nama nov način — njegovim fotografskim opusom. Ovo nije prvi takav projekt Filmskoga centra, u posljednjih godinu i pol dana Filmski je centar pripremio projekcije filmova Fassbindera i Herzoga, također dva kultna njemačka redatelja koja su osobnošću privlačili pozornst publike gotovo jednako kao što su to činili sa svojim filmovima. U sklopu njihovih ciklusa također su bile postavljene fotografske izložbe koje su pratile njihov rad na filmu, privatni i javni život. Izložbe su bile u Muzeju Mimara i Domu hrvatskih likovnih umjetnika, a sva tri projekta ostvarena su u suradnji s Goetheovim institutom iz Zagreba.

Atipični krajolici

Fotografije Wima Wendersa, koje upravo možemo vidjeti u Zagrebu, autorski su radovi redatelja, nastali za vrijeme snimanja filma Do kraja svijeta (1991) na jednoj od lokacija, u Australiji. Riječ je o dvadesetak pejzaža snimanih panoramskim objektivom uz uporabu filtara koji su otisnuti na staklu s podlogom. Prepoznatljivi Wenders? Da. Krajolici ispunjeni tišinom, beskrajni horizonti u kojima se dotiču nebo i isušena zemlja, prisutnost čovjeka naznačena tek tu i tamo nekim ugaženim putem, zaostalom olupinom automobila, napuštenom kućom ili cisternom za koju ne znamo da li još ikomu služi. To je priroda prostorno i vremenski udaljenih krajeva, u kojoj je čovjek rijetko biće. Nestvarnost, fantastičnost tih krajolika naglašena je uporabom filtara, a dodatnu neuhvatljivost postiže otiskom na staklu. U ciklusu se pojavljuje i jedan gradski pejzaž, samo jedan kataloški dokumentiran u cijelom ciklusu, koji je također izložen u Zagrebu. Ta urbana veduta snimana u Melbourneu prikazuje posve ljudski svijet, velegradski horizont koji dopire do sama ruba oceana i spaja se sa sutonskim nebom. Wenders tu kontrastira krupni plan nebodera koji kao tamni monolit presijeca sliku i ostavlja tek krišku nebeskoga svoda vidljivom. Na neboderu osvijetljeni prozori i jasno razabirljiv sadržaj prostorija, ali čovjek je i ovdje, u svome svijetu, posve odsutan.

Slikarstvo kao poticaj i utjecaj

Wenders je isprva svoj izraz tražio u slikarstvu, a tijekom dugogodišnjega rada na filmu, uz utjecaj glazbe, ostao je i jasno prisutan utjecaj slikarskog načina — od pustih krajolika Edwarda Hoopera do Cézannea, kojega rado navodi objašnjavajući tako i vlastiti pristup umjetnosti. Sam početak Wendersova bavljenja filmom obilježen je teoretskim radom, pisanjem, a kada se našao u prilici snimiti prve filmove njegov je pristup bio fotografski. Zanimljiv je u tom smislu njegov prvi kratki film koji snima kao student, a sastoji se od statičnih kadrova prirodnih i urbanih krajolika. Naravno da nas stoga ne začuđuju panorame koje radi u svom fotografskom opusu.

Za studija grafike u Parizu sve svoje slobodno vrijeme provodio je u kinoteci. Tada je počeo i pisati, isprva vodeći bilješke o viđenim filmovima, a uskoro počinje i objavljivati kritike. Upisuje filmsku školu u Münchenu kako bi, kako sam kaže, usavršio svoje pisanje i teoretsko znanje. Već na školi vlastitim sredstvima snima četiri kratka filma, a sredstva za svoj kratkometražni diplomski rad koristi za snimanje crno-bijeloga dvosatnog filma. O svojim prvim filmovima sam kaže da »su to zapravo bile slike pejzaža snimljene filmskom kamerom«. U njima se nije mnogo toga događalo, od prvoga filma krajolika koji čak i ne montira, nego lijepi filmske trake u njihovoj punoj dužini (4 min) — tek je dodavanje glazbe Wendersa dovelo do pričanja priče, do interesa za dijaloge i akciju — do diplomskoga rada u kojem glavni lik većinu vremena provodi slušajući glazbu i vozeći se u automobilu.

Što još naznačiti o fotografskom radu redatelja koji je tek nakon svoga četvrtog filma snimljena nakon diplomskog rada priznao sebi da je filmski redatelj. Možda to da je Wenders, kako sam kaže, pronašao sebe u filmu stoga što mu je upravo film pružio mogućnost da se bavi svime onime što je oduvijek htio: slikarstvom, fotografijom, pisanjem i glazbom.

Tanja Masnec Šoškić