Optimalna pop-aerodinamika

Optimalna pop-aerodinamika

Kraftwerk, Tour de France Soundtracks, EMI/Kling Klang, 2003.

Kada bi techno glazba kojim slučajem bila esperanto globalnoga sporazumijevanja onda bi njezin vokabular i gramatika upućivali na jedan temeljni izvor: njemačku skupinu Kraftwerk. Naime, već od uvodnih taktova novog albuma Tour de France Soundtracks nailazimo na posve prepoznatljiv kraftverkovski idiom, iako smo posljednji put neki dugosvirajući uradak tih techno pop majstora čuli prije ravno sedamnaest godina. No, ništa zato — u glazbenom i tekstualnom smislu Kraftwerk ostaje dobri stari Kraftwerk i sluša se kao jednom za svagda naučeni esperanto pop sporazumijevanja. Tako se francuski, engleski i njemački jezik miješaju bez ikakve vidljive zbrke i na novom albumu Tour de France Soundtracks odjekuju u aluzivnim i krnjim rečenicama izgovorenim u obestijeljenu robotskom glasu Kraftwerka preplećući suptilna značenja, a da ni u jednom trenutku ne morate zaviriti u rječnik. Općoj prepoznatljivosti kraftverkovskog idioma ide u prilog i transkripcija teksta za komad Aéro Dynamik, što izgleda kao neki svima razumljiv kraftverkovski idiolekt: »perfection mékanik/ aéro dynamik/ materiel et technik/ aéro dynamik/ condition et physik/ aéro dynamik / position et taktik / aéro dynamik«.

Robotski esperanto

Ne treba se razmetati prevelikim kvocijentom inteligencije pa da odmah shvatite kako navedena pjesma govori o optimalnom odnosu čovjeka i njegove tehnologije. Jer jedno je sigurno — svaki je tekst Kraftwerka već po sebi nepogrešivo razrađena natuknica točno usmjerena smisla. Smisla kojemu uvelike pridonosi i prepoznatljiva glazbena intonacija i ovoga albuma, što samo dodatno zaokružuje već otprije utvrđene koordinate kraftverkovskoga pop esperanta — elegantne sintesajzerske melodije kupaju se u Dopplerovu efektu i suzdržanoj rezonanciji elektronskih harmonika. Eterične teksture elektronskih suzvučja odzvanjaju u mikroskopski programiranu reverbu. A precizni techno beatovi udaraju takt s metronomskom točnošću, dok u širokim panoramskim zamasima promiču harmonijske parabole podcrtavajući neki gotovo opipljivi ideal kretanja bez zastoja. Opet onaj stari Kraftwerk. I opet onaj stari trik koji je nekada dočaravao putovanje automobilom na albumu Autobahn ili kretanje vlakom na albumu Trans Europe Express, a sada demonstrira vožnju biciklom na slavnoj biciklističkoj utrci Tour de France. Jer album Tour de France Soundtracks to zapravo i jest — zvučni zapis najvažnije biciklističke utrke na svijetu te pokušaj njezine razgradnje na elemente i etape: od napornih tjelesnih priprema i treninga sportaša, preko optimalnog unosa hranjivih sastojaka u njihove metabolizme do sama spektakularnog prijenosa utrke u svoj njezinoj atletskoj i medijskoj pojavnosti.

Spomenička vrijednost

Godine su prošle od kada od legendarnih Nijemaca nismo čuli ni glasa, pa opet kao da smo se jučer družili s njima. Toliko je blizak i trajan kontakt koji uspostavite s Kraftwerkom, da se zapravo zapitate zbog čega je to tako. Trik je naravno u tome da su nekad pionirska djela Kraftwerka danas postala matricom techno kulture i ugrađena su u gotovo sve žanrovske izdanke na njezinoj pluralnoj sceni poput kakva operativnoga sustava ili matičnog koda kulture. Toliko djelatnog i funkcionalnog da se glazba Kraftwerka doživljava kao univerzalno razumljiv idiom.

Enigma i fascinacija koju Kraftwerk polučuju već nekoliko desetljeća nije poljuljana ni njihovim najnovijim albumom. Dapače, razlika je samo u tome što se nekadašnji futurizam Kraftwerka ovaj put prizemljio i sada se doživljava kao dio općega kontinuuma techno kulture. No, nije uvijek bilo tako. Još od kasnih sedamdesetih Kraftwerk je zagonetnu karizmu počeo graditi na fascinaciji svime što je strojno, posmrtno ili kiborško. Počevši od prijelomnog albuma Autobahn, na kojem su slavili glazbene potencijale vožnje autocestom pa preko cijele serije sjajnih i epohalnih ploča: Radio Activity, Trans Europe Express, Man Machine i Computer World, na kojima su za svoje vrijeme na radikalan način istraživali i komentirali složene preplete svijeta strojeva i ljudi te hrabro ulazili u hibridne kiborške predjele.

Danas je posthumanizam legitiman način razmišljanja i gotovo pomodan pristup pri analiziranju kulturnih fenomena i trendova, no kad su Kraftwerk počinjali sa svojom techno radionicom, ideja o četiri robota na sceni što umjesto pop pjevača hladno izbacuju pop-hitove djelovala je sumanuto i odveđ futuristički. Danas Kraftwerk imaju spomeničku vrijednost i ne zvuče više kao čista budućnost, jer su kompjutorska tehnologija i softverski programi poput ProTools donijeli neograničene potencijale tehnološke obrade zvuka u svačiji dnevni boravak omogućivši cijeloj generaciji kućnih techno glazbenika da stasaju i steknu afirmaciju na globalnoj pop sceni. Pridodamo li tomu i zvukove bezbrojnih spravica koje su ušle u svakodnevni život (high-tech mobiteli, dlanovnici, lap-topovi, videokonzole), uvidjet ćemo koliko su one promijenile naš zvučni okoliš i učinile ga bližim svijetu znanstvene fantastike u koji su nas nekad inicirali upravo Kraftwerk.

Suptilna ironija

Upravo zbog prijelaza iz futurističke u spomeničku vrijednost mnogi stari poklonici benda pribojavali su se njihova novog albuma. Oni su po prilici rezonirali — bolje je da se Kraftwerk više uopće i ne javlja jer samo bi mogli pokvariti besprijekornu auru koju su desetljećima gradili. Ipak, njihova bojazan bila je neutemeljena. Novim albumom Kraftwerk demonstrira uvjerljivo umijeće stvaranja besprijekornih pop formi i za 21. stoljeće i podastire neponovljiv smisao za savršeno uklapanje suptilnih mikrodetalja. Budući da su na tematskom planu ovaj put lopticu spustili na zemlju (ne bave se više komponiranjem poema za ujedinjenu Europu, niti trasiraju imaginaciju za svijet umreženih kompjutora, nego opisuju najobičniju biciklističku utrku) svoje su poslovične ironije i konceptualne postavke zatrpali duboko u samu tkivu albuma. I samo će sofisticirani slušatelj Tour de France Soundtracks uhvatiti suptilnu ironiju kojom se slavna biciklistička utrka opisuje kao medijski posredovan spektakl, a sportaši kao suvremeni kiborzi što se hrane optimalnim omjerom kalija, magnezija i vitamina. I baš u toj suptilnosti i neuhvatljivoj ironiji krije se jedan od bezbrojnih užitaka u slušanju albuma. Štos leži u tome da Kraftwerk prividno opjevava zastarjelu tehnologiju (bicikl), a zapravo pokazuje da je do sada najsavršenije strojno-ljudsko sučelje koje je ljudska ruka uspjela proizvesti baš taj bicikl, a ne neka virtualna računalna stvarnost. Ako u tome potencijalni slušatelj ne vidi klasičnu kraftverkovsku ironiju, onda za njega užici novoga albuma i neće biti baš razaznatljivi. A tih je skrivenih delicija na albumu napretek.

Stidljivi postmodernizam

Možda bismo se mogli našaliti i reći da je Tour de France Soundtracks izdanak stidljivoga postmodernizma, koji se za razliku od prethodnog srami i sama izravna isticanja ironije. No, kako bilo da bilo, dovoljno je uživati u samoj glazbi, koju Kraftwerk perfekcionistički dorađuje rafinirajući svoj klasični stil i optimalizirajući već prepoznatljivi techno sound uz neizbježni update: uz pomoć programa ProTools svoje glazbene komade detaljnije aranžiraju, a pedantnim asketskim radom sklapaju tanušne mikrodetalje u eterične i evokativne zvučne krajolike. I dok opčinjeni slušatelj prolazi njima, gotovo da zaboravlja sve one silne godine koje su prošle od posljednjeg uratka legendarnih Nijemaca. Sve što mu preostaje jest da se ponada da na sljedeći album Kraftwerka neće morati čekati još sedamnaest godina nadajući se da će dobro podmazan Kraftwerkov stroj početi brže isporučivati buduća djela. Tko zna, možda u tome pomogne i novostečena aerodinamika Tour de France Soundtracks?

Predrag Madžarević