Od tijela do osobe

Od tijela do osobe

Ono što me najviše zanimalo bilo je pokazati tijelo izolirano od osobe, odnosno impersonalno tijelo, a to je bilo moguće ostvariti pokazivanjem izoliranih dijelova tijela

Predstava autorice Nensi Lazić 7 Stages prikazana je premijerno 15. listopada u Polukružnoj dvorani &TD-a te je dan poslije izvedena i u okviru Male fronte novog plesa i performansa. Neki dvadesetsedmogodišnju koreografkinju pamte po predstavi Monolozi u narančastom: a gume?! izvedenoj na FAKI-u 2002, što je bio njezin prvi i donekle neslužben autorski istup pred hrvatskom publikom. Onaj službeni napravila je s predstavom 7 Stages, koja je inače prvi put izvedena na jesenskom festivalu Tanz-House u Salzburgu još u studenom prošle godine. 7 Stages čini se izvedenom u pravo vrijeme, jer djeluje novo, drukčije i svježe na zagrebačkoj sceni, koja se u posljednje vrijeme dosta ponavlja. Nensi je to postigla čistom i jasnom strukturom, idejom čiji se tijek razvoja jasno nazire, apstraktnim oblicima koji otvaraju mnoštvo mogućih interpretacija, ali ipak zadržavaju okvir koji dominira cijelom kompozicijom. 7 Stages ispituje probijanje duševnih i tjelesnih ograničenja, ali pristajanjem uz vlastiti identitet — vlastiti okvir. Za dojmljivu izvedbu u predstavi zaslužne su plesačice Ana Mrak i Roberta Milevoj, s kojima autorica već neko vrijeme surađuje.

7 Stages u prijevodu može imati dvostruko značenje: 7 faza ili 7 pozornica. Jesi li, ostavljajući ga na engleskom jeziku, željela to dvojako tumačenje?

— Jesam, jer riječ stage (engl. faza, scena, pozornica), upravo tim dvostrukim značenjem, obuhvaća ono što sam željela izraziti. Dakle, istovremeno jedno fizičko mjesto, poziciju, segment tijela ili jednu fazu u razvoju koreografije. Predstavu čini sedam takvih koreografskih faza.

U početku plesačice doživljavamo samo kao tijela, zapravo im ne vidimo lica jer su okrenute leđima?

— Ono što me najviše zanimalo bilo je pokazati tijelo izolirano od osobe, odnosno impersonalno tijelo, a to je bilo moguće ostvariti pokazivanjem izoliranih dijelova tijela. Polazište su leđa koja se kreću trima osnovnim uzorcima, zatim se dogodi prijelaz na ruke itd. pri čemu se sve više otkriva tijelo i osoba sama. Koreografija ide u smjeru poosobljavanja. Znači, događa se stanovit obrat od impersonalnoga prema personalnom. Plesačice prema kraju koreografije doista ožive u prostornom, mentalnom i dinamičkom smislu, odnosno u želji za pomicanjem granica u koje su stavljene.

Zatim se određeni motivi ponavljaju?

— Pri stvaranju koreografije služim se kompozicijom, na sličan način kao pri skladanju glazbe. Ovdje se konkretno služim gradacijom, onom pokreta i onom odnosa plesača u prostoru.

U prostoru su dvije plesačice. Zašto baš dvije?

— Ne postoji neki kompozicijski razlog — iako će se vjerojatno pravi razlog razjasniti u dvije sljedeće predstave koje će s ovom biti trilogijski povezane... Volim raditi s manjim brojem plesača zbog jednostavnosti koju želim postići u svojim koreografijama, a i lakše je u financijskom smislu (smijeh).

Važnu ulogu igra i svjetlo. Kako ono definira prostor pa i odnose na sceni?

— Jedna od osnovnih ideja pri nastajanju predstave bila je istražiti moguće odnose svjetla i plesača, odnosno pokreta. No, zbog financijske nemogućnosti eksperimentiranja u teatru, sa svjetlima, istraživanje je ostalo samo u mojoj glavi, tako da sam realan odnos vidjela tek prije same premijere, na probi. Ono što je bilo moguće ostvariti jest sedam kvadrata u kojima izvođačice plešu, kao i povezanost boje svjetla s fazom u kojoj se tijelo nalazi. Poslije se ostvaruje konkretna forma u kojoj plesačice imaju sve jasnije obrise. S kompleksnošću kretnji otkriva se i prostor kroz koji se one kreću.

Iako si kao autorica na hrvatskoj plesnoj sceni manje poznata, zapravo se već dugo godina baviš plesom i koreografijom?

— Najprije sam završila Školu za ples i ritmiku Ane Maletić u Zagrebu, a dvije godine nakon toga upisala sam akademiju za suvremeni ples SEAD u Salzburgu. Tamo sam završila tri godine studija i još jednu dodatnu, za smjer koreografa, tijekom koje sam radila na vlastitom projektu. Posljednji semestar sam kao dio programa razmjene boravila u Tisch School for Performing Arts u New Yorku. Nakon toga dobila sam stipendiju Danceweba u Beču, a ove sam godine šest mjeseci sudjelovala u programu koreografskog centra Languedoc-Rousillon u Montepellieru, čija je umjetnička voditeljica Mathilde Monnier.

Za svoje si koreografije već primila i neke nagrade...

— Za vrijeme studija, iako su to bili kraći, a ne cjelovečernji radovi. Nagrađeni su prvom nagradom na natjecanju mladih koreografa u Burghausenu u Njemačkoj, dvije godine za redom.

Ti si također jedna od inicijatorica EkS-scene (Eksperimentalne slobodne scene), udruge za promicanje i afirmaciju suvremenog plesa kroz rad mladih izvedbenih umjetnika?

— EkS-scena djeluje u prostorijama CEKAO-a u Zagrebu od siječnja 2002, a nešto dulje kao udruga. Ona omogućuje svim zainteresiranim plesačima, koreografima i performerima, osim svakodnevnoga treninga, prostor za razvoj i rad na vlastitim projektima, bez neke posebne selekcije i hijerarhije. U neformalnom smislu, EkS-scena nastala je prema ideji Selme Banich, Sanje Tropp i mene pri našem upoznavanju na radionicama Impuls-Tanza u Beču prije dvije godine. Svjesne činjenice kako u Zagrebu ima velik broj mladih plesača koji djeluju i snalaze se na razne načine, odlučile smo svima nama omogućiti prostor za rad, razmjenu informacija i suradnju.

Razgovarala Jelena Mihelčić