Njegovanje tradicije

Tridesetim je izdanjem, od 9. do 11. listopada 2003, Međunarodni festival jazza u Nagykanizsi pokazao da unatoč svim poteškoćama ne odustaje od teško stečene i za festivale jazza toliko potrebne tradicije. Od nekadašnjih desetak, pa i više festivala jazza, koji su se manje ili više redovito održavali u susjednoj nam Mađarskoj, održalo ih se tek nekoliko, pa tako i ovaj, zahvaljujući, kao što to nerijetko biva, nekolicini entuzijasta, među kojima valja spomenuti i jednog od pokretača, trubača Arpada Bekea.

Trideset godina održavanja jazz-festivala nije mala stvar, to vrlo dobro znaju oni koji su se ikada time bavili, pa su tako organizatori za ovogodišnji programski početak u Nagykanizsi predvidjeli okrugli stol posvećen tom jubileju, evokacijama i dosadašnjim dometima te manifestacije. Šteta što se iz osobnih razloga nisu pojavili dugogodišnji promotor toga i brojnih drugih festivala u Mađarskoj, Imre Kiss, te Janoš Gonda, istaknuti jazz-pijanist i profesor jazza na Visokoj glazbenoj školi u Budimpešti. Nakon niza prisjećanja i dobrih sugestija, te stručnih osvrta na dosadašnje festivale, u programu kojih je tijekom godina nastupilo i nekoliko sastava iz Hrvatske, organizatori su u glazbenom dijelu predstavili ansambl mladih džezista Junior Jazz Band, potom i kvartet veterana iz Nagykanizse.

Jazz tabla

Koncerti su ostalih večeri bili raspoređeni u razmacima od dva sata, a predstavljeni je program odmah nagovijestio dosadašnju praksu dominacije domaćih, ponajprije modernih sastava, koji izvode isključivo autorski jazz. To je odmah na početku potvrdio fuzijski ansambl basista Pala Vásvarija P-H Connection, te profiliraniji i klasičnom jazz-izričaju bliži Kaltenecker Trio sa solistom, tenor-saksofonistom Laszlom. Jedini mađarski, inače izvrsni tradicionalni sastav Bohem Ragtime Band, koji pamtimo s festivala tradicionalnoga jazza u Varaždinu, bio posve neopravdano gurnut u ponoćni termin, u neprimjerenu tavansku dvoranu s većim brojem glasnih alkoholiziranih ljudi, i to na račun nekih bezveznih sastava s visećim sintesajzerima i indijskim tabla-bubnjevima koji su svirali u koncertnoj dvorani.

Program je posljednje subotnje večeri započeo jedan od veterana mađarske jazz-scene, izvrstan pijanist zavidne tehnike instrumenta, Bela Lakatoš-Szaksi, dočaravši ugodan zvuk i atmosferu klasičnoga jazz-trija s kontrabasom i bubnjevima. Lakatoš je uz niz ciganskom glazbom nadahnutih originalnih skladbi odsvirao i jedini standard koji smo čuli u koncertnoj dvorani, Monkovu baladu Round About Midnight. Izvrsne je suradnike u triju imao u kontrabasistu Györgyju Orbanu i veteranu bubnjaru Imreu Köszegiju.

Slijedio je potom nastup američkog kvarteta Oregon, akustičnoga gitarista, pijanista i autora Ralpha Townera. Trebao je to biti spotlight festivalskoga programa, bila je to napokon jedina američka grupa, što je u Nagykanizsi još svojevrsna atrakcija. U svom su originalnom, ali beskrvnom jazzu bez swinga, s vrlo dobrim multiinstrumentalistom brojnih puhačkih instrumenata Paulom McCandlessom, osebujnim Glenom Mooreom koji mijenja kontrabas i elektrificirani bas bez korpusa, te arco i pizzicato tehniku, svirajući bos u raskopčanoj bijeloj košulji i s velikom žestinom trzaja, te mladim bubnjarem i perkusionistom Markom Walkerom, stručnjakom za sviranje samo rukama bez palica, Oregon i Ralph Towner oduševili veći dio publike, koja je iznudila nekoliko dodataka.

O ukusima...

Neki su si takvim jazzom nezadovoljni slušatelji dopustili demonstrativno napuštanje dvorane pokazujući čak nepristojno umjetnicima na pozornici srednji prst. Oregon i organizatori bili su zadovoljni tim nastupom, ali možda nije bio inače simpatičan vokalno-instrumentalni sastav Bells sa četiri vokala, koji je s oponašanjem američkoga rock & rolla s početka pedesetih godina očito zalutao u program. Zamjerke se odnose i na samo na mađarskom jeziku otisnut program, isto takve najave, a možda i na programski koncept ovogodišnjega festivala, koji potpisuje nova organizacija, koja navodno tek uči, što napadno podsjeća i na neke naše prilike s kraja 1999. i početka 2000. godine. Sve je to stranim gostima otežavalo praćenje inače nepretencioznog i u srži simpatičnog festivala jazza. Još kad bi netko od organizatora znao neki strani jezik, bilo bi ga još ugodnije pratiti.