Najkompletniji filmaš današnjice

Röhmerovi junaci zapravo su antijunaci, no njihova moralna autonomija čini ih junacima; oni su moralisti jer su neskloni svakom relativiziranju vrijednosti

Pred uglavnom punom dvoranom Multimedijalnoga centra sredinom listopada u Zagrebu održao se, mogli bismo reći, neobičan i pohvale vrijedan ciklus, koji se odmah zatim ponovio i u Splitu. Prikazano je pet filmova francuskoga redatelja Erica Röhmera, redatelja koji je zbog posebnosti svojega opusa u nas znatno manje poznat od svih francuskih redatelja istoga ranga; na ruci je previše prstiju za prebrojavanje njegovih filmova koji su doprli do kinematografa; jedan od njih, Noć s Maud, bio je poprilično posjećen; tek nešto više njegovih filmova stiglo je do televizije. Eh, a Röhmer je u filmu prisutan više od pedeset godina, režirao je otprilike dvadeset i pet filmova, za Markizu O (1976) dobio je posebnu nagradu žirija u Cannesu, za Pauline na plaži (1982) za režiju na festivalu Berlinu, za Zelenu zraku (1992) Zlatnoga lava u Veneciji, a 2001, nakon što su se mlade snage francuskih neobarokista (Beineix, Besson) već zamorile, kreativni osamdesetogodišnjak privukao je veliku pozornost filmom Engleskinja i vojvoda.

Obični ljudi

Prva je Röhmerova neobičnost u tematici. Naime, uz nekoliko iznimaka, Röhmerovi filmovi suvremene su tematike, ali u tom se pogledu razlikuju od goleme većine onoga što vidimo na repertoaru. U tim filmovima nema popularnih rekvizita koji nas najčešće uvjeravaju da je riječ o današnjem — nema tučnjave, pucnjave, jurnjave automobila, psovki, ćaknutih ljudi, vrlo je malo i seksa, nema likova iz bilo kojih začudnih društvenih skupina. Njegovi junaci ne privlače pozornost ni vanjštinom ni ponašanjem, uglavnom su povučene osobe i, kako kaže David Thomson u Biografskom lesikonu, onomu tko ih sretne ne bi se činilo da ih muče ikakvi problemi.

Ilustriraju onaj francuski odgovor na pitanje kakav je tipičan Francuz: ni lijep ni ružan, ni pametan ni glup, ni bogat ni siromašan itd., dakle toliko ni ovo ni ono da ga zapravo i nema, pa se onda pitamo o čemu su ti filmovi s ljudima koje nitko ne bi izdvojio iz mnoštva, to više što Röhmerovi filmovi nisu o problemima o kojima se danas zbori na prvim stranicama, i zato što se ti problemi možda ne žele prepoznati. Isto se, pak, može reći i za prikazivane skupine likova; Röhmer uvijek nađe neko društvo, ali ono se u zatvorenom krugu bavi samim sobom, na način da Thomsonovu prolazniku ni ta skupina ne bi zapela za oko. To su, dakle, tzv. obični ljudi, golemo pučanstvo svakidašnjice, i Röhmer se pojavljuje kao nekakav francuski Ozu, ali taj se japanski osamljenik uporno držao obitelji, dok u Röhmera ansambl likova nije tako precizno određen. Može to biti obitelj, može to biti skupina znanaca, mogu to biti osamljenici...

Antijunaci

No, koji su njihovi problemi, odnosno, što je ono neobično što pokreće radnju tih filmova? Problemi tih ljudi najčešće su emotivne i moralne naravi. S jedne strane, njih obuzima nekakav osjećaj, na primjer ljubavni ili ispunjenosti potrebom da se izađe iz sfere odvojenosti, otuđenosti, samoće. S druge, prožimlje te likove neko uvjerenje koje se nadvija nad tim osjećajem — podupire ga ili mu se odupire. Ono što, međutim, uspostavlja razliku s većinom sličnih filmova jest strogost načela tih likova, odnosno to su ljudi svjesni vrijednosti odluka, pa po tome Röhmer podsjeća na najuspjelije Bressonove filmove, a možda i izdvaja svoje likove iz golema pučanstva. No, dalje, u pridržavanju tih načela i u provedbi te odluke oni sebe izlažu kušnjama, a moraju izbjeći i neke ovovremene stupice, kao i ono što su greške u vlastitim očima, pred sobom samim. Takav je gotovo uvijek glavni Röhmerov lik, a njegove dileme, čini se ne moraju zainteresirati tipična građanina današnjice.

Na primjer, junaci filmova Noć s Maud, Ljubav poslije podne, Kolekcionarka cijeli se film odlučuju da li da se upuste u avanturu, a onda, golema li razočaranja, u posljednjem trenutku odustanu. Junakinja filma Zimska priča (1991) odbacuje privržene joj i simpatične muškarce, jer je fiksirana o svoju prvu veliku ljubav, čovjeka koji je jednostavno nestao. Djeluje ona egoistično, ali ne laže i tako zadržava svoju moralnu autonomiju. Junak Noć s Maud odbacit će inteligentnu i šarmantnu ženu zbog malograđanke, ali nikada nije ni tvrdio da želi nešto drugo što bi se dogodilo s Maud. Ukratko, Röhmerovi junaci zapravo su antijunaci, no njihova moralna autonomija čini ih junacima; oni su moralisti jer su neskloni svakom relativiziranju vrijednosti — a sve je to rijetkost u filmu ovoga građanskog vremena koje je toliko daleko od slutnji tragedije.

Sporost svakidašnjeg života

Ako su nekom, problemi Röhmerovih likova efemerni ili nezanimljivi, taj će možda naći da je takav i njegov stil; a u tome je druga posebnost Röhmera filmova. Nisu postmodernistički, nekada su mogli djelovati kao modernistički, a sada recepcijski funkcioniraju kao realizam, što se, među ostalim, često zapaža i u njihovoj prikladnosti za televiziju. U tim filmovima nema dramatična zapleta ni raspleta, intriga je pounutrena. Dugo se razgovara, to više što je često netko od likova i obrazovan, pa se raspravlja o Pascalu, religiji, marksizmu... To se u nas (Noć s Maud) primilo sa čuđenjem jer su obični ljudi trebali po našem mišljenju biti poprilično neobrazovani (stoga i tipični?), a kad su bili pomalo i bedasti, onda bijahu i dragi. No, Röhmer zna da se ljudi i u običnim razgovorima ne sustežu od definicija, citata i kojekakvih znanja i da u svakoj klapi postoji mudrijaš koji nameće neke više kriterije. No, ti su Röhmerovi razgovori funkcionalni jer tangiraju dileme likova, pa ako taj događaj sam po sebi i nije zanimljiv, radnja ipak progredira.

Dakako, radnja ne progredira brzo, ali Röhmer ipak stvara napetost, jer likovi doista proživljavaju svoje dileme i ono što su izvanjski nekakve sitnice, presudni su agens njihova života. Prikazom takva sporoga svakidašnjega života bez većih obrata stvara se, pak, iluzija realnoga tijeka vremena/života u koji, naravno, prodiru i slučajnosti. I onda se tijekom vremena može dogoditi da se u svojim odlukama upornim junacima dogodi i slučaj koji mijenja njihove sudbine: životne su okolnosti, konstelacije u okolišu promjenjivije od njih i tako se oni izdižu nad svojim vremenom; odnosno, one u nekom trenutku mogu biti i pogodne, jer zašto bi uvijek bile nepogodne. I tako u Zimskoj priči, filmu koji dovodi do krajnje točke taj Röhmerov pogled, junakinja nakon više godina ponovno sretne čovjeka svojega života. I onda, kao što u Röhmera antijunaci postaju junaci, tako se i bezlična svakidašnjica koja odbija priču može pretvoriti u bajku, a realnost prerasti u fikciju.

Osjećaj za suspense

Zada se zapitajmo: tko je Röhmer? Rođen je 1920. u Nancyju, studirao je književnost, od 1950. filmski je publicist, od 1957. do 1963, s Truffautom, Chabrolom, Rivetteom i Godardom udarna snaga časopisa »Cahiers du Cinema« u njegovim najslavnijim danima. Redatelj je na početku brojnih dokumentarnih filmova, od 1959. i igranih, režirao je u kazalištu, za televiziju, doktorirao je iz filma tezom o prostoru u Murnauovu Faustu, profesor je filma, autor je brojnih školskih TV-emisija o filmu. Dakle, riječ je o životu koji se sav sastoji od filma, odnosno, s obzirom na sveukupni prinos filmu, Röhmer je all round filmaš, najkompletniji filmaš današnjice.

Možda je prenaporno ili, gore od toga, dosadno živjeti isključivo u filmu, ali možda tako i nije kad se zna da je Röhmer strastveni gledač filmova i da ima osjećaja za suspense: napisao je (sa Chabrolom) prvu knjigu o Hitchcocku (1957). A kako se prihvaćaju njegovi filmovi? Nije li s obzirom na njihova obilježja imao poteškoća u radu? Odgovor je neočekivan: uglavnom nije, filmovi su mu bili hvaljeni i nagrađivani, prihvaćeni od francuske publike. Uostalom, ne treba se sa svim tim previše zamarati, kaže Röhmer i nastavlja: treba ostati pri svojemu uvjerenju i na kraju će se naći i sljedbenici...