Mračna poetika

Mračna poetika

Rade Jarak, Sol, Fraktura, Zagreb, 2003.

Često se dogodi da prvenac nekog autora ostvari neočekivan i iznenadan uspjeh, no jednako se često za tog autora nakon toga više nikada ne čuje. Sličnih je priča bilo i na našim domaćim prostorima, no većina se hrvatskih pisaca ipak odlučila za nešto konvencionalniji književni put — preko uglavnom nezapaženih prvenaca i različito prihvaćenih drugih pokušaja do, napokon, eventualnog priznanja od strane čitatelja/kritike s trećom, četvrtom knjigom. (Dakako, u slučaju da je dočekaju.) Jedan od tih drugih, koji su se odlučili nešto temeljitije pozabaviti tajnama književnoga zanata, jest i Rade Jarak. Doduše, on je otišao i korak dalje okušavši se u protekle tri godine i u svim važnijim književnim formama. Dakle: pjesme, roman, kratke priče i sada je na redu — repriza. Naime, najnovija Jarkova knjiga — Sol, drugi je roman u njegovu opusu.

Kobno putovanje

Nakon kratka predaha s kratkim pričama okupljenima u Termitima koji su široj publici napokon potvrdili Jarkovu prisutnost na domaćoj književnoj sceni, autor se vratio dužoj formi, a na svojevrsnu vezu s njegovom Kišom asocira i nekoliko sitnica. Tako, nakon Márquezova citata u prvom romanu, i Sol na početku donosi jednu rečenicu — Henryja Jamesa. Tu je i autorova napomena da su sve stvari u ovoj knjizi, počevši od likova pa do samog grada u kojem se većina zbivanja odvija — izmišljene. A u Kiši je Jarak bio čak izmislio čitavu državu. No, već i iz spomenutih citata očito je da su sve sličnosti između ova dva romana uglavnom površinske. Najočitiji pomak u tom je smislu prebacivanje radnje u blisko, domaće (iako izmišljeno) okruženje. A tu su i vrlo realistični, obični junaci. U uvodnom poglavlju Soli Jarak nas odmah upoznaje s tim svojim glavnim likovima — piscem Igorom čiji je roman doživio neočekivan uspjeh u Francuskoj te njegovom curom Najom — studenticom dizajna. Njihova veza (iz Igorove perspektive) na prvi pogled izvrsno funkcionira i njih se dvoje doista vole. Svojevrsnu kasnoljetnu monotoniju i nedostatak uzbudljivih događaja u njihovu životu razbija nenadani telefonski poziv Igorova prijatelja iz djetinjstva. Danko ih, dakle, zove da se pridruže njegovoj djevojci i njemu na kraćem odmoru u vili na moru. Nakon kratka razmišljanja njih dvoje pristaju te za nekoliko dana kreću na put.

Već na samu početku priče Jarak daje naslutiti da će uskoro uslijediti dramatična zbivanja, a te čitateljeve slutnje zatim dodatno pojačava nekim svojim više ili manje izravnim naznakama u sljedećim poglavljima romana podijeljena prema danima. Zanimljivo, iako bi sve naizgled trebalo izvrsno funkcionirati — zaljubljeni Igor i Naja, besplatan odmor, društvo Igorova zabavnog prijatelja i njegove djevojke, stvari se s vremenom sve više pogoršavaju. Sve je više šutnje i svađe, sve manje komunikacije, svi su pomalo ogorčeni i zapravo na rubu da se vrate kući. Ali ipak ne odlaze i sve njihove nakupljene negativne emocije, sumnje i strahovi kulminiraju na izletu na otok petoga dana odmora.

Mašta jača od zbilje

Iz prvih pedesetak stranica moglo bi se zaključiti da se Jarak svojom najnovijom knjigom nadovezuje na neke od svojih stvarnosnih priča iz Termita, uz povremene i ne baš uvijek funkcionalne komentare društvene zbilje (vrednovanja pisaca, materijalne nesigurnosti i (ne)zasluženog društveno-političkog položaja pojedinaca) te uz nešto učestalije dijaloge. Ti uvodni pokušaji smještanja likova u neku domaću zbilju nisu baš uvijek najspretnije izvedeni. Naročito možda pri oblikovanju Danka Oštrića — prototipa dobroćudna poduzetnika-muljatora bez previše savjesti i moralnih obzira. Međutim, jednom kad smo usvojili osnove likova, s porastom crnih slutnji i dolaskom u Jarkov izmišljeni, ali i vrlo detaljno opisan grad, uza sve jače naglašavanje atmosfere i osjećaja likova — čitatelj se nešto uspješnije uvlači pod kožu Jarkova glavnog junaka i proživljava njegove emotivne dvojbe. Jarkova poetska i likovna podloga i ovdje nedvojbeno izbijaju na površinu — ponajprije putem njegova ustrajavanja na detaljima (točnim opisima likova, njihove odjeće i prostora u kojima se kreću) te snažnoj vezi koju uspostavlja između svojih likova i vanjskog okoliša, vremenskih prilika, pa čak i boja. I upravo ti prikazi emotivnoga svijeta junaka najjači su Jarkov adut, a mjesta na kojima stapa mračne poetične opise i duševna stanja svojih likova, u prvom redu Igora, najdojmljiviji odlomci romana. S pomoću tih slika svog izmišljenog, pomalo bizarnoga, grada Jarak je u Soli uspio ispričati dojmljivu priču o tome koliko su neka naša uvjerenja i osjećaji, zapravo, krhki i dragocjeni.

Gorak okus soli

Rade Jarak se ovom svojom knjigom definitivno dokazao kao konstanta domaće književne scene te kao jedan od rijetkih hrvatskih pisaca koji se bez problema snalazi na svim literarnim područjima. U Soli je, tako, uspio spretno uklopiti poveću količinu detaljnih opisa, neke prilično zahtjevne dijaloge te naglašeno poetične odlomke. Upravo posljednje — njegove atmosferom nabijene rečenice, najbolje su pokazale kako sol ponekad može ostaviti vrlo gorak okus u ustima.

Jelena Gluhak