Marginalci u Žarištu

Marginalci u Žarištu

Središnji likovi Tadićevih filmova opstoje na samim rubovima društva, teško se mogu smatrati istinski važnima za njegovo djelovanje i presudno su uvjetovani okružjem

Bez ikakvih poteškoća možemo ustvrditi da su stvaralački najzrelije razdoblje djelovanja hrvatskoga filmskog redatelja Zorana Tadića osamdesete godine prošloga stoljeća, a omeđuju ga dugometražni prvenac Ritam zločina uprizoren 1981. te Orao, koji je u kinima prikazivan 1990. Šest filmskih ostvarenja nastalih u tom razdoblju neprijeporno odražavaju bitne odrednice Tadićeva redateljskog rukopisa, kao i značajke njegova osebujna svjetonazora. Nije pametno, doduše zanemariti ni dugometražne filmove što su nastali u novijem razdoblju, poput Treće žene iz 1997, iznimna remakea glasovitoga filma redatelja Carola Reeda Treći čovjek (1949), ali ni kratkometražne što su nastajali od 1969. do 1978.

Naklonost trileru

Nedvojbeno je da Tadića zanima očitovanje autorskog u okvirima žanrovskog filma, odnosno njihovo nenametljivo preklapanje. Naklonost trileru tako je osnovna žanrovska označnica opusa Zorana Tadića. Bez oklijevanja možemo ustvrditi da upravo uobličavanje žanrovskih odrednica trilera u Tadićevim filmovima dosljedno svjedoči o kontekstualnoj društvenoj, pa čak i zemljopisnoj uvjetovanosti filmskoga djela. Ako taj hrvatski filmski stvaralac početno nadahnuće iznalazi u filmovima američkih ili francuskih redatelja, njegovo je iščitavanje preuzetih utjecaja natopljeno vlastitim svjetonazorom i, usudio bih se ustvrditi, tipično srednjoeuropskim senzibilitetom. Ne zaboravimo ni činjenicu da je Zoran Tadić početna dugometražna djela stvarao u razdoblju slojevitih i sve naglašenijih društvenih, kao i političkih previranja, razdoblju posvemašnje krize što teži snažnu rasulu. I upravo je takvo društveno stanje nesigurnosti, čak i bezizglednosti, temeljnim predtekstom Tadićevih trilera, jer običan se pojedinac nedvojbeno našao na udaru poteškoća što ih društvo zbog otuđenosti i ne može razriješiti.

Središnji likovi Tadićevih filmova opstoje na samim rubovima društva, teško se mogu smatrati istinski važnima za njegovo djelovanje i presudno su uvjetovani okružjem u kojem obitavaju. U glasovitu dugometražnom prvencu Ritam zločina, koji se možda i prenaglašeno smatra stvaralačkim vrhuncem Tadićeva stvaralaštva, ti su središnji likovi uklopljeni u zaleđe velegradskoga predgrađa čija se neimaština zastarjelih obiteljskih kuća povlači pred nadiranjem bezličnih višekatnica. Suočavanje sa sudbinom, njezinom neumoljivošću, u tom filmu nije tek metafizičko, odnosno nije tek dio zapleta, nego je i neizravno društveno, dakle dio je slojevita konteksta tog iznimnog filma.

Bez sigurnosti

Treći ključ, uprizoren 1983, film je o urbanom otuđenju temeljne društvene zajednice, obitelji, smještene u stambenu četvrt koja, usprkos prividnu napretku, zapravo svjedoči o nedostatku osobnosti društva što bi razvitku obitelji moralo pomoći. Ugroženost je obitelji egzistencijalna, a zaplet naginje i metafori filma strave, u kojoj je uzrok strave upravo činjenica da pojedinca ugrožava samo društvo, odnosno njegovi neidentificirani predstavnici, pa se naposljetku ni sam stan što bi trebao biti utvrdom obiteljskih vrijednosti ne može pokazati sigurnom zaštitom.

San o ruži nastao je 1986, a njegovi središnji likovi obitavaju u okružju siromašnog predgrađa. Suočavanje sa žrvnjem sudbine počiva na zapletu u kojem protagonist postaje svjedokom zločina, a tijek ga zbivanja zbog nemogućnosti svrhovita djelovanja dovodi na rub zakona.

Stanje posvemašnjeg društvenog otuđenja, rasapa njegovih osnovnih vrijednosti, očito je i u filmu Orao, uprizorenu 1990, u kojem se skupina središnjih likova mora suočiti s bremenom vlastite prošlosti da bi razriješila prijateljevo samoubojstvo. Pritom i ne pokušavaju djelovati u skladu sa zakonom, nego je njihovo djelovanje pojedinačno i ugrožava im szam život.

No, izloženost pojedinca sudbini, dakle njezinoj neumoljivosti, u filmovima Zorana Tadića nije nužno vezana tek uz velegradsku sredinu, nego je zapažana i u manjim mjestima, kao što je to slučaj u Čovjek koji je volio sprovode snimljenu 1989. godine. Najočitija je, međutim, u nekolicini dokumentarnih filmova nastalih tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u kojima se središnji likovi suočavaju s okrutnošću goleti dalmatinskog zaleđa.

Mit o pojedincu

Zanimljiv je svakako i već spomenuti film Treća žena, radnje smještene u razdoblje Domovinskoga rata, čiju kontekstualnost ne postavljamo tek u odnosu s glasovitim izvornikom Carola Reeda, nego i u odnosu s nekoliko filmova nastalih u drugoj polovici prošlog desetljeća, poput Crvene prašine redatelja Zrinka Ogreste iz 1998. ili Garcije u redateljskoj izvedbi Dejana Šorka, uprizorenim godinu kasnije. Mogli bismo ustvrditi da ta tri filma bitnim obilježjima zapravo odgovaraju svojevrsnu pokušaju uspostave mita o pojedincu u okvirima Domovinskog rata. Taj pojedinac može obitavati na samim društvenim rubovima, kao što je to slučaj u Crvenoj prašini. Njegovo djelovanje zbog društvenih nepravilnosti prelazi rub zakona, ali se moralnoj opravdanosti postupaka pridaje i dah legendarnog uporabom pripovjedača sporednog lika.

Garcija nam pokazuje da pojedinac može biti i povratnik iz inozemstva, postavljen na same rubove obiteljske zajednice zbog tereta prošlosti. Njegovo je odmetništvo naposljetku osobno i odvodi ga izvan grada u potrazi za svrhovitom uspostavom vlastita života. Naposljetku, središnji lik može biti i ženski, povratnica iz tuđine, kao što je to posrijedi u Tadićevoj Trećoj ženi. Mora se ona suočiti sa sjenom rata što se nadvila nad njezinu domovinu, ali i sa sjenom otuđenih, čak i nehumanih postupaka junakinje s kojom je dijelom odrastala i koja u mitskom sagledavanju znači njezinu odsliku, ali i odsliku nepravilnosti društva što se pokušava uzdići iz ratnog rasula.

Izniman je filmski opus Zorana Tadića i usudio bih ga se postaviti u sam stvaralački vrh hrvatske kinematografije. Nedvojbena je šteta da je u posljednjim godinama taj filmski redatelj manje djelatan u hrvatskom filmu, što predstavlja tvrdnju da kontekstualne temelje njegova djelovanja čini i stanje društva u kojem stvara.

Tomislav Čegir