Kozmopolitska alternativa

Kozmopolitska alternativa

Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter: Neue weltpolitische Ökonomie, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.

Nova knjiga njemačkoga sociologa Ulricha Becka o politici, ekonomiji, promjenama društvenih struktura, kraju koncepta nacije-države u doba globalizacije u recentnoj je sociologijskoj literaturi najdosljedniji pokušaj pronalaženja kozmopolitske alternative neoliberalnoj ideologiji novoga svjetskog poretka. Iznimna teoretska imaginacija i spisateljska produktivnost Becka svrstava u red vodećih svjetskih društvenih analitičara uz Castellsa i Giddensa. Objavljena u ediciji kojoj je sam autor dao naziv — druga moderna — Moć i protumoć u globalno doba: nova svjetskopolitička ekonomija radikalizirani je izraz svih prethodnih Beckovih kritičkih promišljanja globalizacije. Iz obzorja refleksivne modernizacije put prevladavanja političkih i društvenih anomalija svjetskoga poretka na početku trećega tisućljeća vodi preko utopijske vizije kozmopolitizma. Zato se zahtijeva obrat maksime nacionalno-državne realpolitike u kozmopolitsku realpolitiku: »Naša je politika utoliko više nacionalna i uspješna ukoliko je kozmopolitska.« Provokativna postavka kojom je vođena nakana cijele, opsežne, knjige može se formulirati na sljedeći način.

Sablast globalizacije

U doba globalnih kriza i rizika politika globalnoga djelovanja usmjerava se stvaranju mreže transnacionalnih ovisnosti, što, u drugome ključnom obratu, znači ponovno zadobivanje nacionalne neovisnosti. Takav nužni put druge moderne ne pretpostavlja odbacivanje zakonitosti globalizacije, nego upravo uspostavu one vrste protumoći koja naspram visoko mobilne svjetske privrede iziskuje preraspodjelu bogatstva i alternativni model socijalne mobilnosti država i društava. Tek se otuda može razvidjeti zašto Beckova subverzivna i naizgled kvaziutopijska postavka o postmodernoj sociologiji nacija-država kao zombi sociologiji nije puki oproštaj od analize opstojećih subjekata/aktera nove svjetskopolitičke ekonomije, nego bitna promjena smjera društvenih znanosti u samo srce problema.

Čemu bi inače govor o sablasti globalizacije koja poništava suverenost i moć nacionalnih država uopće smjerao? Za Becka je neupitno da je globalizacija historijska transformacija modernih društava. U prethodnim knjigama (Was ist Globalisierung?, Modernisierung der Moderne) zastupao je stajalište o nužnosti analitičkog razlikovanja pojmova globalizacija, globalizam, internacionalizam i globalnost. Usuprot mišljenju da je globalizacija razvojni oblik interconnectedness ili, pak, dokidanje prostora vremenom (Held vs. Giddens), za njega je bjelodano da ovdje više nije riječ o pukim međuovisnostima tehnološke komunikacije aktera svjetske politike i privrede, nego je posrijedi unutarnje globaliziranje samoga svjetskopolitičkoga prostora nove ekonomije. Stoga je razlika između nacionalnoga i internacionalnoga danas ništavna. Mi smo suvremenici svjetske unutarnje politike. Ona je metaigra moći u kojoj nastaju posve novi igrači, u kojoj djeluju novi subjekti i u kojoj su nazočni novi akteri.

Onkraj nacionalnoga

Radikalni rez s prvom modernom očituje se na mnoštvu područja. Dok je, primjerice, za prvu modernu vrijedio niz ključnih pojmova i teorija poput društva, identiteta, države, suverenosti, legitimnosti, sile i vladavine, druga moderna ima posla s drukčijom artikulacijom naizgled istih pojmova i teorija. Temeljno je pitanje ove knjige kako se svijet i njegova dinamika mogu pojmiti kad je bjelodano kako je globalizacija dovela u pitanje svu arhitektoniku prethodne društvene formacije, pojam vremena i prostora iz perspektive zapadnjačke linearne povijesti.

Beckov je odgovor u teoretskome smislu sofisticiran, ali istodobno i logičan. On, naime, ne potkopava novovjekovnu ideju povijesnoga napredovanja spram više faze kao znanstveno-tehničkoga nabačaja svijeta. Druga moderna zapravo je tek nastojanje da se u hegelovsko-marksovskome sustavu mišljenja pronađe konkretni trag prijelaza u novo. Nova svjetska unutarnja politika, koja se ovdje i sada događa onkraj nacionalnoga i internacionalnoga, pripada u prijelazu posve otvorenoj metaigri u kojoj su granice iščezle.

Sustavna analiza strategije kapitala, transnacionaliziranja u politici i kulturi, funkcije civilnoga društva i otpora protuglobalizacijskih pokreta neoliberalnome grabežu i teroru imperija ima spoznajno-kritičko uporište u novome kozmopolitizmu. Beck pronalazi mnoštvo razloga za taj naizgled krhak projekt alternativne strategije sadašnjem svijetu imperijalne moći. Iznova aktualiziran Kantov koncept kozmopolitskoga stava i vječnoga mira u posljednje je vrijeme nezaobilazna točka u promišljanju kritički usmjerenih teoretičara globalizacije. S tim se problematičnim konceptom bave David Held, John Keane, Anthony McGrew, Danielle Archibughi, a u filozofskoj je raspravi devedesetih doživio rehabilitaciju i bespoštednu kritiku u američkoj raspravi u povodu članka Marthe C. Nussbaum o pogubnosti domoljublja.

Kozmopolitski realizam

Ulrich Beck pokušava stvoriti izglede za uspjeh kozmopolitske demokracije. Više nitko ozbiljan ne uspostavlja neke teorijske i praktične oaze utopijskih vrtova kao radikalnu alternativu stvarnom i imaginarnom imperiju, osim vjerojatno Antonija Negrija i Michaela Hardta. Kozmopolitski realizam nekovrsni je novi makijavelizam za naše doba. To je strategija otpora i promjene globalnoga kapitalizma, koja mora odgovoriti na dva pitanja: kojim se metodama danas služe svjetskopovijesni novi akteri u državama i transnacionalnim korporacijama i kako države sa svoje strane mogu preusmjeriti svjetskopolitički kapital u novi kozmopolitski režim s temeljnim načelima političke slobode, globalne pravednosti, socijalne sigurnosti i ekološke ravnoteže?

Kozmopolitizam je spasonosna ideja za 21. stoljeće zato što poštuje Drugoga (kulture i tradicije) u njegovoj nesvodivosti. Globalizacija je u svojem neoliberalnome ruhu posljednja velika ideologija nadilaženja moderne i njezinih ideologija kao što su nacionalizam, komunizam, socijalizam. Kozmopolitska moderna sukladno Beckovu patosu nove realne utopije znači da globaliziranje, a ne države određuje novu arenu kolektivnoga djelovanja.

Svjetskopolitička ekonomija

Za razliku od Castellsove minuciozne analize umreženoga društva novoga svjetskog poretka, nedvojbeno je da je Beck od refleksivne modernizacije do kozmopolitske moderne došao ponajprije ustrajnom teoretskom imaginacijom koja se manje odnosi na okrutnu zbilju tehnoloških promjena i socijalne dezintegracije globalnoga doba, a više na uvid u političko-kulturalne oblike metaigre moći s kojom nestaju svi moderni subjekti/akteri/igrači svjetske politike. Takva sociološka velika priča ne pripada ni u predviđanje budućnosti, niti se zanosi aktivističkim pronalažanjem novoga subjekta revolucije za 21. stoljeće poput Negrija / Hardta. Beckova kozmopolitska moderna u začudnu je obliku diskursa logični nastavak društvenokritičke analize prijelaza u svjetskopolitičku ekonomiju kulturnoga kapitala bez granica. Usuprot Castellsovim analizama Beckov je projekt kozmopolitskoga realizma ipak nerealističan, premda, mora se priznati, dobro utopijski zvuči. To mu ne umanjuje teoretsku vrijednost. Naprotiv. Jer glavno je otkriće njegove sociologije reza između prve i druge moderne pojam repolitizacije društvenoga polja djelovanja novih subjekata / aktera / igrača. To više nije politička sociologija ili sociologija politike, nego prijelaz sociologije u teoriju političkih uvjeta stvaranja nove svjetskopolitičke ekonomije s ključnom riječju — moć.

Žarko Paić