Izvan stereotipa

Izvan stereotipa

U strip-albumu Reflex Žeželj odstupa od uobičajenih narativnih normi stripa, odstupa od izravne prožetosti slike i riječi, temeljnih izražajnih sredstava medija. Naime, zapostavlja verbalni segment stripovnog jezika i u potpunosti naglašava slikovni

Ime Danijela Žeželja poznato je domaćim ljubiteljima stripa još od polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su njegova početna stripovna ostvarenja objavljivana u omladinskom tisku i rijetkim strip publikacijama. Iznimna razina nadahnuća pretopljena u djela osebujna grafizma i svjetonazora, kao i ustrajnost u zagovaranju vlastita izraza, već su ranih devedesetih Žeželju omogućili objavljivanje radova i izvan skučena hrvatskoga tržišta, ponajprije u Italiji, Francuskoj i SAD, sasvim sigurno bespogovorno najprestižnijim zemljama u mediju stripa.

Tijekom deset godina objelodanjeno je dvadesetak Žeželjevih strip-albuma, a nažalost tek ih je nekolicina dostupna u hrvatskom izdanju. Tako je i album Reflex izdavačke kuće Petikat, koja je zabranom autorskoga djelovanja Žeželja, Greinera i Kropilaka tek rijetka prilika da i razmjerno šire čitateljstvo upozna stvaralaštvo tog iznimnog stvaraoca, čija djelatnost seže izvan okvira stripa.

Izniman stripovni jezik

I upravo je suradnja sa skladateljicom i glazbenicom Jessikom Lurie omogućila da neuobičajen prolog strip-albuma Reflex postane notni zapis Dreamsville. No, ako je takav zapis Jessike Lurie uistinu predtekstom zvuka uobličena u glazbu, postavljen je u opreku sa slikovnim zapisom Danijela Žeželja koji u nešto manje od stotinu stranica predstavlja iznimno očitovanje stripovnoga jezika.

U strip-albumu Reflex Žeželj odstupa od uobičajenih narativnih normi stripa, odstupa od izravne prožetosti slike i riječi, temeljnih izražajnih sredstava medija. Naime, zapostavlja verbalni segment stripovnog jezika i u potpunosti naglašava slikovni. Takav je postupak znatno rjeđi u mediju stripa, ali ne ukida njegove mogućnosti, nego ih nadograđuje. Posrijedi je posvemašnja suprotnost nekada čestim, a posve pogrešnim određenjima stripa kao medija u kojem je riječ presudna, a slika postaje nešto više od puke ilustracije. Uz potpuno razumijevanje nasljeđa slikovnog u raznim izražajnim oblicima, Žeželj se poigrava i s govorom stripa. Premda nužno uvjetovan psihologijom ljudskog gledanja što u zapadnoj kulturi podrazumijeva pomak pogleda s lijeva na desno, taj strip autor u montaži stranica poseže za uporabom usporednih vertikalnih strip prizora. Retoričnost je takva montažnog postupka izrazita, jer zahtijeva drukčiju percepciju samih strip-prizora i svake stranice. Nužna je snažnija čitateljeva uključenost u iščitavanju prizora, a pritom se svjesno ukida njihova uobičajena razabirljivost što je u psihologiji oka naklonjenija horizontalnom. Prizori mjestimice postaju izrazito skučeni, upravo zbog toga što ne postoji mogućnost očitovanja lijevog i desnog u njihovoj kompoziciji, a samim time i percepcija odnosa gornjeg i donjeg postaje zahtjevnija, a uvjetovana je između ostalog i ritmom postavke stranica.

Crno-bijelo u dramaturgiji stripa

Slikovni je rukopis Danijela Žeželja zasnovan na izraženu suprotstavljanju crnog i bijelog, čiji međusobni odnosi prigodom čitanja postaju gotovo presudnim narativnim postupkom, upravo zbog nedostatka jasne dramaturgije zasnovane na verbalnom. Posrijedi je zapravo prividni pripovjedački metež, koji ipak zagovara osebujan narativni slijed zasnovan na slikovnom suprotstavljanju prizora, motiva i odnosa dviju neboja. Crtež je Danijela Žeželja u Reflexu snažne ekspresivnosti, ponegdje i grubih teških poteza.

Nedvojbeno možemo ustvrditi da je Reflex očevidan slijed Žeželjeva motivacijskoga sklopa, koji seže i do najranijih ostvarenja, a i u ovom strip-albumu postavljen je u kontekstualnu ravan s narativnim postupkom. Slikovna tradicija raznih podneblja i razdoblja te nasljeđe recentnijih kulturnih strujanja pretopljeni su u izvedbi Danijela Žeželja do cjeline koja postaje više nego postmodernistički kolaž, jer su propušteni kroz potpuno promišljen stvaralački svjetonazor. Čitatelj će svakako uočiti i prisutnost motiva s područja povijesti umjetnosti, od renesanse i primitivne umjetnosti pa sve do modernističkih strujanja ranog dvadesetog stoljeća, što su u dvojnosti s populističkim nasljeđem dvadesetoga stoljeća, nasljeđem što u suvremenom iščitavanju ipak postaju rubnima, poput jazza, boksa ili čak filmskog vesterna.

Do vrha još malo fali...

Tako je dosegnuta još viša razina stvaralačke retoričnosti, kojom se čitatelju omogućuje da sam upisuje ne samo asocijacije ili značenja nego i zvukovnu dinamiku prizora i albuma u cjelini. Usprkos promišljenim postupcima autora Danijela Žeželja, čini se da Reflex ipak nije ostvarenje koje bismo mogli uvrstiti u sam vrh njegova stripovnog opusa. Ako se u uvodniku što je pridodan albumu iskazuje i sama njegova bit tvrdnjom: »Nije dokazano da je jezik riječi najbolji mogući jezik. Slike dišu i umiru u prašini koja je riječima nedostupna.«, tada se tijekom čitanja ponegdje može učiniti i prenaglašenom težnja da se istakne ljepota slikovnoga što u percepciji pruža znatno više no puka riječ, ali kani izmaknuti čisto stripovnom. Ipak, nema dvojbe da je posrijedi iznimno ostvarenje, ostvarenje koje u potpunosti slijedi vlastite unutarnje zakonitosti. Osebujan je Žeželjev narativni postupak u kojem bez poteškoća on postiže željeni dramaturški učinak postupnim usporavanjem ritma prizora, prevlašću svjetlosti u odnosu na sjene i izlaskom iz skučenih interijera i urbanog okružja u otvorene prostore. Završna je stranica poput apstraktnoga čitanja samog stripa i mogućnosti njegova jezika, i svojevrsno ukinuće unutar stripovnoga prostora i prostora samog papira koji je predtekstom stvaralačkoga čina. Prisjetimo li se da su ptice ili zrakoplov koje uočavamo u posljednjim prizorima ovog strip-albuma izravni simboli slobode duha, posvema je izražena i Žeželjeva težnja za osobnom slobodom stvaralačkog izraza što ne mora nužno biti ograničen jednim medijem.

Ostaje li iza Žeželjeva strip-albuma Reflex kakav izraženi osjećaj, tada je to mjestimična tjeskoba, ali i pomalo prigušen zvuk jazz-saksofona i tihi treptaj kontrabasa koji se pretapaju s neumornim suzvučjem urbana okoline i nepreglednih cesta što sežu obzorja. Upravo taj glazbeno-prostorni dojam izmiče vremenskim određenjima i potpisniku ovih redova znači kvalitativni vrhunac strip-albuma, ali budi i žaljenje što Danijel Žeželj nije više prostora posvetio upravo tom segmentu.

Tomislav Čegir