Istraživanje i potvrđivanje mogućnosti

Istraživanje i potvrđivanje mogućnosti

Dakako, riječ je tu o kazalištu, ali o kazalištu s ograničenjem, iz čega proizlaze različiti načini igranja i dramskog stvaranja uopće te je upravo ta raznolikost najvažnije iskustveno pa i edukacijsko nasljeđe ovih festivalskih susreta

Među novopokrenutim jesenskim festivalima u Zagrebu medijski je gotovo nezapaženo prošao BIT, treći festival Blind In Theatre (4-9. listopada 2003), bijenalna i u svjetskim razmjerima jedinstvena manifestacija u organizaciji zagrebačkoga Dramskog studija slijepih i slabovodnih Novi život. To polustoljetno kazalište uspjelo je u namjeri prezentacije vlastitog rada putem suradnje sa sličnim ustanovama ili skupinama u svijetu, stvorivši festivalski program koji možda nije atraktivan u potpunosti, ali daje, s namjernim izborom riječi, drukčiji pogled na kazalište.

Iako dio kazališne publike Dramski studio prihvaća kao još jedno od zagrebačkih kazališta koje izbacuje jednu do dvije premijere godišnje, festivalska inicijativa i samo događanje zaslužuju i pokoju riječ više. Jer, osim specifičnosti, čak donekle i ekskluzivnosti, ovaj festival ima i druge jednako važne odrednice. Dakako, riječ je tu o kazalištu, ali o kazalištu s ograničenjem, iz čega proizlaze različiti načini igranja i dramskog stvaranja uopće te je upravo ta raznolikost najvažnije iskustveno pa i edukacijsko nasljeđe ovih festivalskih susreta. Naime, dok Dramski studio Novi život njeguje nešto što se može nazvati oponašanjem klasičnog kazališnog rada ili pokušajem nadvladavanja ograničenja metodom zataškavanja bilo da je riječ o nadrealnom, antičkom ili suvremenom dramskom predlošku, neke gostujuće produkcije pokazale su da to nije i jedini put. Pristup dramskom stvaranju u svakom je slučaju individualni izbor kompanije pa je i ovo tek pokušaj razmatranja interpretativno i percepcijski uspješna kazališta koje rade osobe drukčijih sposobnosti.

Od monodrame do plesa

Za kraj festivala ostavljena je monodrama Afroamerikanca Lynna Manninga Weights, zapravo autorova životna priča. Jednostavnim kazališnim jezikom između stand-up komedije i storytellinga on je u gotovo dvosatnoj predstavi uspio vlastitom pričom pokazati kako se nositi s vlastitim ograničenjima, ali još više i s ograničenjima okoline, ma koliko dobronamjerna ona bila. Suprotnim putem od ispovjednoga tona, koji računa na prepoznavanje i empatiju, otišla je američka kompanija Theater By the Blind, koristeći se Taborijevim kompendijem ulomaka iz Brechta s očekivanim naslovom Brecht on Brecht. Zabavni složenac Weillovih songova, ključnih replika iz Brechtovih komada i dijelova njegovih zapisa o kazališnoj teoriji i praksi začinjen je zvučnim zapisima sramotnog ispitivanja B. B.-a pred američkom komisijom za useljenike. Predstava je festivalsku publiku zadivila ponajprije bešavnim inkorporiranjem slabovidnih ili slijepih izvođača u razigrani i mizanscenski zahtjevan vodvilj, koji s jedne strane potpuno poštuje Brechtova kazališna načela, dok s druge zabavlja publiku toliko da su izvođači bili čak i pozivani na bis.

Sastavni dio ovakva festivala mora biti ne samo pokazivanje nego i ispitivanje kazališnih mogućnosti osoba s drukčijim mogućnostima, za što se pobrinula britanska grupa Extant, gotovo stalni gosti BIT-a. Ovaj put Extant nisu došli s cjelovitom predstavom, nego s nizom scena iz predstave u nastajanju kojima pokušavaju istražiti najpogodnije načine prikazivanja. Ovaj work in progress ispituje scenografske i režijske mogućnosti, no najdalje se otišlo pokušavajući slijepe izvođače postaviti u kontekst fizičkoga kazališta, zasnovana na kontakt improvizacijama.

Kazalište i svakodnevica

Poseban dio ovogodišnjeg BIT-a bila je i Radionica kulturalne konfrontacije s očekivanom temom — osobe s posebnim potrebama i njihovo uključivanje u zajednicu. Zanimljive rezultate koje se postiže u dramskim situacijama in vitro ovaj je put nadmašio općeniti zaključak kako za kazališta slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj baš i nema previše razumijevanja od strane financijaša i obrazovnih institucija. Radionica je već pokazala da se u forum kazalištu po metodi Augusta Boala može progovoriti i o hrvatskoj zbilji, no rijetko je kad razrješenje problemskih scena postalo toliko jednostavno i toliko primjenjivo kao ovaj put u prizoru kad inozemni slabovidni student pokušava u Zagrebu naći smještaj. Uz pomoć američkoga glumca, također slabovidnog, scena je popravljena toliko da je inače nevoljna vlasnica stana pristala barem pokušati promijeniti vlastite predrasude, što je upravo ona mala razlika iza koje se nazire zajednički uspjeh, a recept je zapravo jednostavan: kvalitetna retorika i osmijeh.

Na Radionici je, na nagovor članova Dramskog studija, bilo riječi i o trajnom nedostatku zagrebačke ADU, koja po definiciji ne upisuje osobe s hendikepom. Iako se navodno na tome radi te je najavljena čak i peticija u tom smislu, treba reći da je tu riječ o eklatantnu primjeru segregacije. Umjesto odbijanja, obrazovna institucija trebala bi raditi i s onima drukčijih mogućnosti, pogotovo zato što bi se posla za slijepe i slabovidne glumce, jer se i o tome brine unaprijed, našlo. Na primjer, u radijskom dramskom programu, koji na nacionalnoj frekvenciji upravo cvjeta. Time bi se riješio još jedan problem, onaj glasovne ekspresije, jedinoga što se članovima Dramskog studija slijepih i slabovidnih, kao i njihovim gostima, teže oprašta. Upravo je to ono područje na kojem bi mogli postati bolji od ostalih i gdje bi njihova izvedba trebala biti savršena. Nakon toga, iz simfonije glasa koja dolazi s kazališne pozornice, i sam bi pokret ili inscenacija postali manje važni, a predstave slijepih i slabovidnih ostale drukčije, a postale zanimljivije i time — bile bolje.

Igor Ružić