Isprepleteno snovima

Isprepleteno snovima

Gotovo trosatna predstava realizirana je u dva čina: prvi je dinamičan i realističan; drugi nešto sporijega tempa i isprepleten snovima i opsjenama

Jedan od najcjenjenijih romana Fjodora M. Dostojevskog Idiot na pozornici osječkoga kazališta doživio je treće uprizorenje nakon gotovo osamdeset ogodina (1921. i 1929): adaptirao ga je i režirao Leo Katunarić i njime otvorio 97. kazališnu sezonu u HNK Osijek.

Klasik je prilagođen i režiran bez bitnih odstupanja, zadržan je glavni tijek zbivanja prikazan je povratak kneza Miškina iz švicarskoga lječilišta, njegova sudbina u nizu događaja izazvanih ljubavlju prema Nastasji Filipovni i Aglaji, upletanje Rogožina, Ganje te članova obitelji... predočen je dakle niz sekvenci koje zapleću nove i nove nevolje i vode u konačnu nesreću. Duh 19. stoljeća zadržan je i kostimografijom (Željko Nosić) i dijelom glazbom (Igor Valeri), a zbog ogoljene fabule, skidanja gotovo sveg književnog mesa s kralježnice Idiota, glavne ideje te, posebno, atmosfere sadržane u romanu — koja je, svojstveno Dostojevskom, prepuna raznoraznih neuroza, nerazmrsivo izmiješanih osjećaja ljubavi i mržnje, osjećaja koji naglo i silovito izbijaju na površinu, potisnutih nada i skrivenih želja, brojnih razočaranja — afirmirane ponajprije putem likova.

Oživljeni likovi

Redukcija fabule ipak je bila nužna, što je rezultiralo i izbacivanjem pojedinih likova, ali i činjenicom da su u predstavi do kraja profilirani tek oni glavni. Ipak, gotovo su svi likovi čini se bez forsiranja ili velikog napora, uspjeli oživjeti na pozornici, što se dobrim dijelom može pripisati pogođenoj glumačkoj podjeli. Velimiru Čokljatu povjerena je uloga kneza Miškina, Idiota, prije svega moralna i dobra čovjeka koji u svojoj naivnosti često ispada smiješan (prisjetimo se: autoru su kao uzori pri oblikovanju toga lika između ostalih poslužili i Cervantesov Don Quijote i Dickensov Pickwick, za koje sam Dostojevski kaže da su divni baš zato što su pomalo i smiješni i upravo ta divota koja je ismijana i koja ne prepoznaje vlastitu kvalitetu i vrijednost budi i sućut, ali i simpatije gledatelja), kneza Miškina puna sućuti i oprosta, kojeg zadivljuje njakanje magaraca, a vijest o bogatom nasljedstvu i ne ushićuje odveć, nego je prije doživljava kao dobrodošlo pragmatično rješenje.

Ubojice i luđaci

Pomalo rastresen i blago neurotičan pečat Čokljat utiskuje u velik broj likova koje tumači pa se uloga Idiota zapravo može promatrati kao ključna (da ne kažem: životna) kazališna interpretacija toga glumca. Davor Panić je prikaz bahate i ubilačke naravi Rogožina, čovjeka koji drži da se novcem sve može kupiti, osigurao naglašavajući sirovu tjelesnu snagu, nametnuvši se odrješitim pokretima, snažnim glasom. Ganja, Rogožinov antipod što se tiče snage, ali ne i ciljeva, dobio je pak vjernu interpretaciju u izvedbi Marija Rade: posebno je uspjela preoblika živčanog slabića koji izgubivši kontrolu nad sobom postaje grubi nasilnik, i prema vlastitoj sestri (Jasna Odorčić), a posebno prema knezu Miškinu.

Pri profiliranju glavnih ženskih likova, Nastasje Filipovne i Aglaje, zadržan je stereotip histerične žene devetnaestoga stoljeća: prikazane su kao izvor svega zla, hirovita i proračunata bića koja ne poznaju ni kategoriju morala ni bezuvjetne ljubavi, a čiji postupci muškarce pretvaraju u ubojice i luđake. Nastasja — Lidija Florjan — slaba je i samodestruktivna ljepotica koju neodlučnost i hirovitost vode u smrt, a Aglaja — Tatjana Bertok Zupković — nešto snažnije osobnosti, no razmažena i tvrdoglava, također histerična žena koja smjera intelektualnom razvoju, ali ga ne uspijeva realizirati. Feminističkoj kritici vjerojatno bi bio zanimljiv i lik žene ne-umjetnice, Adelaide (Mira Perić-Kraljik) koja ne zna gledati svijet oko sebe i čija potraga za slikarskim motivom doseže razmjere groteske.

Nevjesta — klaunica

Katunarićeva adaptacija uključuje ukupno šesnaest likova/glumaca, a u ovoj se postavi osim spomenutih javljaju Anita Schmidt i Miljenko Ognjenović kao generalica i general Jepančin, Nela Kočiš — njihova treća kći Aleksandra, Radoslava Mrkšić kao Ganjina majka Nina, Tockog glumi Đ orđe Bosanac, iako u sporednim ulogama pozornost privlače zanimljive interpretacije vječno pijana Ferdišćenka — Vjekoslav Janković — i rastresena filozofa Ivolgina — Ivica Lučić, a popis glumaca zaključuju Salven Špišić i Liljana Krička.

Vrijedno je spomenuti i scenu Miljenka Sekulića, u potpunosti lišenu balasta devetnestoga stoljeća i funkcionalno prilagođenu predstavi: nekoliko lako sklopivih vrata po potrebi pregrađuju ili otvaraju prostor.

Gotovo trosatna predstava realizirana je u dva čina: prvi je dinamičan i realističan; drugi nešto sporijega tempa i isprepleten snovima i opsjenama. Iako usmjeravanje na središnju romanesknu liniju povremeno prijeti prekoračiti prag koji vodi zapletu svojstvenu sapunicama — tko ima koliko novca i moći, tko koga voli i tko će koga oženiti, tko brak zagovara, a tko ne odobrava i tako dalje — psihološki profilirani likovi i fantazmagoričan kraj u kojem Nastasja odijeva vjenčanicu, ali ne postaje samo nevjesta nego i klaunica koja po tko zna koji put bježi sa svoga pira, ovaj put u smrt, a za što ljudi prst optužbe upiru jedni na druge i pritom plešu na Nastasjinu grobu, mučan je i tragičan prizor koji s TV-trakavicama nema baš nikakve veze.

Kristina Peternai